Kolumne

četvrtak, 10. lipnja 2021.

Cindy François DretArt | Kratka priča o djedu koji je nestao u svojim riječima - Une courte histoire sur un grand-père qui a disparu dans ses propres mots

 
Une courte histoire sur un grand-père qui a  disparu dans ses propres mots

Je m'appelais Cindy François, j'étais étudiante en quête d'aventure. C'est mon rêve d'être un aventurier depuis l'enfance. Et merci à mon grand-père. J'ai dirigé tous mes efforts vers ce but. Personne ne croyait en moi, alors je voulais leur prouver qu'ils avaient tort. Seulement cette fois, il s'est avéré que j'aurais dû les écouter.

    
J'ai suivi les traces de mon grand-père en disant toujours la vérité, c'est lui qui m'a lancé dans ce voyage, sa quête de la vérité. Monsieur François, c'est le prénom que j'ai rencontré en chemin. J'étais, j'existais et je restais. Et je suis mort. Malgré les avertissements qu'il m'a donnés, je ne l'ai pas écouté. Il m'a averti de ne pas entrer dans cette forêt. Il m'a dit que tout était déjà surpeuplé, que plus nous y pensions, plus cela nous mordrait de l'intérieur, nous dévorerait et ferait de nous ce par quoi nous sommes complètement anormaux. D'après mon père, elle, cette pensée l'a tué.

    
J'ai succombé à la tentation, je n'ai jamais écouté. Mais je n'y suis pas allé seul, j'ai pris la route avec mon chien. Quand je suis arrivé à destination, j'ai senti un certain poids sur mes épaules, comme quand quelqu'un nous regarde. J'ai regardé autour de moi, mais personne n'était présent avec nous, avec moi et mon fidèle chien. Après une longue et épuisante promenade pour laquelle mon chien a fait ce qu'il voulait et comme il voulait. Il aboya contre les arbres et regarda l'eau qui rugissait dans le ruisseau qui coulait le long de notre chemin. Si nous tombions sur un mortier, il ne voulait pas que nous traversions vers l'autre rive. Il m'a guidé et pas lui. Pendant un instant, je remarquais une scène se déplaçant devant moi. De l'ombre qui sera rapide et encore plus rapide la mienne. Puis ils émergent sous forme humaine et l'équipage est devant moi. Il s'arrêta et se présenta à moi.

" - Bonsoir. " Dit-il d'une voix très grave et très sèche.

Vous avez vu le panneau, n'est-ce pas ? Entrée interdite. Aller où vous allez, y aller est très dangereux. Surtout pour les petites créatures comme vous, elles vous détruisent de l'intérieur avant même que vous ne clignez des yeux."

J'ai essayé, c'était en vain, je ne voulais pas l'écouter et j'ai couru tête baissée sur mon chemin sur les traces de mon grand-père qui avait disparu dans ses paroles.

Le temps passait et plus je m'enfonçais dans cette forêt, plus je prenais conscience que les recueils de chansons de mon grand-père, que personne ne comprenait ou n'aimait, devenaient de plus en plus vrais. Les voix qui nous suivaient, les heures qui tournaient en boucle, les chemins que nous répétions plusieurs fois sans trouver une seule issue, c'était d'autant plus évident que Dieu ne lançait pas les dés. Que tout est déjà là avant et qu'il restera après nous quoi que nous fassions, mais que nous devons faire ce que nous faisons comme un chien que je n'ai suivi que de mon plein gré.

Monsieur François, un vieil homme que j'avais rencontré auparavant, m'a dit de ne toucher à aucune plante, et surtout de ne pas y toucher. Parce qu'elle est un panneau indicateur pour ceux qui me suivront vers la forêt d'où il n'y a pas d'issue. Seul mon chien s'en fichait et enfreignait cette loi. Il a mordu un travail avec ses dents, que les guêpes dévorent lorsqu'elles veulent débarrasser le parasite de leur corps. Soudain, un démon de cette forêt, cette ombre soudaine sous forme humaine, s'est arrêté devant moi, puis une lueur rouge a éclaté et une vibration menaçante m'a secoué. Ses mains, dans un mouvement très doux, m'aspirèrent et m'amenèrent à côté de lui. Je ne savais pas comment m'en sortir, mais j'ai compris ce qu'il voulait de moi. Tout est parti devant moi. Il m'a condamné à un choix. Soit de retour dans la forêt, soit dans le vide d'incertitude devant moi. J'ai réalisé que deux lacunes sont devant moi et que celui que je choisis sera toujours le même vide.

Je savais qu'il voulait me manipuler, il m'a dit que ma famille serait fière de moi, qu'elle croirait en moi et en mes rêves, tout ce qu'un enfant de 12 ans aimerait entendre. Sur les conseils de mon grand-père, j'ai imaginé autre chose. J'ai essayé de ne pas écouter sa voix. Puis la phrase m'a arrêté. Il m'a dit que si je me suicidais, ce cauchemar prendrait fin et le pacte serait effacé. Il m'a donné un couteau. Et la seule façon de tuer un démon de la forêt est de m'enfoncer un couteau dans le cœur, j'ai été comblé par les derniers espoirs qui me restaient. D'un léger mouvement, je lui sautai dessus et le tirai derrière moi dans mon incertitude. Mon chien a changé de direction et a marché sur un mortier qui a surgi devant nous et nous a empêchés de jurer de ne pas me tomber dessus. J'ai traversé le mortier avec le chien et j'ai fait un pas vers l'autre rive devant moi. Et puis le cahier dans lequel j'ai soigneusement consigné tout cela brûlé et brûlé.

Cette forêt nous préparait des surprises, le vide devant moi de l'autre côté du pont encore plus. La seule question qui reste est est-ce que je suivrai le chemin de grand-père ? Tout peut encore être joué. "Il y a encore du pain sur la planche" comme dit un endroit dans la langue de mon père, ce monsieur François qui m'a intercepté en entrant dans la somme de ma vie. Cindy François DretArt

 

 

Kratka priča o djedu koji je nestao u svojim riječima

 

Zvala sam se Cindy François, bila sam studentica koja je tražila avanturu. Bio mi je san biti avanturist još od djetinjstva. I to zahvaljujući mom djedu. Sve sam svoje snage usmjerila k tom cilju. Nitko nije vjerovao u mene, pa sam im htjela dokazati da se varaju. Samo ovaj put, pokazalo se tako, trebala sam ih slušati.

Pošla sam stopama svog djeda, uvijek izreći istinu, upravo on me  pokrenuo na to putovanje, svojim potragama za istinom. Monsieur François, prvo je ime koje sam na tom putu susrela. Bio, postojao i ostao sam. I umro sam. Unatoč upozorenjima koja mi je dao, nisam ga slušala. Upozorio me da se ne upuštam onamo, u tu šumu. Rekao mi da je sve već prenaseljeno, da što više bismo o tome razmišljali, to bi nas sve više i bolnije iznutra grizlo, proždiralo nas i činilo od nas ono po čemu smo potpuno nenormalni. Prema mom ocu, ona, ta  misao ga je ubila.

 Podlegla sam iskušenju, nisam nikoga slušala. Ali, nisam išla sama, krenula sam cestom sa svojim psom. Kad sam stigala na odredište, osjetila sam neki teret na plećima, kao kad netko bulji u nas. Pogledala sam oko sebe, ali nitko nije bio prisutan s nama, sa mnom i mojim vjernim psom. Nakon dugog i iscrpljujućeg hoda za kojeg moj pas koji je činio što i kako je htio. Lajao na drveće, i zurio u vodu koja je hučala u potoku koji je tekao uzduž našem putu. Kad bismo naišli na kakav most nije htio da prijedjemo na drugu obalu. On je vodio mene a ne ja njega. Načas bih opazila neku sjenu kako promiče ispred mene. Neka  sjena koja brzo bude i još brže mine.  Onda iskrsnu u ljudskom obličju i posada se ispred mene. Zastao je i predstavio mi se.

"- Dobra večer. Rekao je vrlo dubokim i vrlo suhim glasom.

Vidjeli ste znak, zar ne? Zabrana ulaska. Ići onamo kamo ste se uputili, tamo otići je vrlo opasno. Posebno za mala bića poput vas, ustvari iznutra vas unište prije nego što stignete trepnuti okom. "

Pokušala sam, sve je bilo uzalud, nisam ga željela slušati i pojurila sam bezglavo dalje svojim putem tragovima koje mi je ucrtao moj djed koji je nestao u svojim riječima.

Vrijeme je prolazilo, a ja što sam dublje zalazila u tu šumu, bila sam svjesnija da su djedove zbirke pjesama koje nit' je tko shvatio niti zavolio bivala sve istinitija. Glasovi koji su nas slijedili, sati koji se okreću u petlji, putovi koje ponavljamo nekoliko puta ne pronalazeći niti jedan izlaz, sve je bilo očitije da Bog ne baca kockice. da bi vidio šta će ispasti. Sve očitije da je sve već tu i prije nas i da će ostati poslije nas ma što mi činili  ali da moramo činiti to što činimo kao pas kojeg sam slijedila samo po svojoj volji.

Monsieur François, starac kojeg sam ranije upoznala rekao mi je da ne diram nijednu biljku, a pogotovo da ju ne smijem iščupati iz korijenaJer ona je putokaz onima koji će slijediti iza mene prema šumi iz koje nema izlaza. Samo, moj pas nije imao ništa protiv i prekršio je ovaj zakon. Zubima je zagrizao jednu travku koju psi proždiru kad se žele riješiti nametnika iz svog tijela. Odjednom, demon iz ove šume, ona nenadano iskrsla sjena u ljudskom obličju, zaustavio se preda mnom, i tad buknu crveni sjaj i zloslutna vibracija me protrese. Rukama, vrlo nježnim mahom, privukao me pored sebe. Nisam znala kako se iz toga izvući, ali sam shvatila što želi od mene. Svega je nestalo ispred mene. Osudio me na izbor. Ili natrag u šumu ili u prazninu neizvjesnosti predamnom. Shvatila sam da su dvije praznine predamnom i da bilo koju izaberem bit će uvijek ista praznina predamnom.

Znala sam da želi manipulirati mnome, rekao mi je da će moja obitelj biti ponosna na mene, da će vjerovati u mene i moje snove, sve što bi 12-godišnjak volio čuti. Po didinom savjetu smislila sam nešto drugo. Pokušala sam ne slušati njegov glas. Tada me zaustavila njegova rečenica. Rekao mi je da će, ako se ubijem, prestati ova noćna mora i pakt će biti izbrisan. Davao mi je nož. A jedini način da ubijem šumskog demona je zabijanje noža u njegovo srce, ispunile su me posljednje nade koje su mi preostale. Skočila sam na njega i povukla ga za sobom u svoju neizvjesnost. Moj je pas promijenio smjer i zagazio na most koji je neznano kako iskrsnuo ispred nas i zadržao nas pred prokletstvom da ne padne na mene. S psom sam prešla most i zagazila na drugu obalu ispred mene. I tad je bilježnica u koju sam sve ovo pomno bilježila planula i izgorjela.

Ona šuma nam je spremala iznenađenja, praznina predamnom s druge strane mosta još i više. Ostalo je samo pitanje : Hoću li slijediti djedov put? Sve se još može odigrati. "Il y a encore du pain sur la planche" kako kaže jedna lokucija u jeziku mojeg oca, onog Monsieur François koji me presreo po ulazku u šumu mojeg života.

 

 

Prijevod: Tomislav Dretar

1 komentar :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.