Željko Bajza | Povjesnice krapinske

U jedno ljetno prijepodne 1848. skupina ljudi s nestrpljenjem je na slavnom trgu u Krapini čekala povorku kočija koja je tog jutra krenula iz Rogaške Slatine i uputila se put Hrvatske, jedim od najljepših zagorskih krajolika, dolinom rijeke Krapinice, u kojoj je civilizacija stoljećima imala prve susrete s Hrvatskom. Skupina koja je kočije dočekivala u Krapini nije bez razloga bila nestrpljiva i znatiželjna. U jednoj od kočija vozio se tadašnji muzički idol Europe, Franz Liszt. Domaćin Lisztu bio je Dioniz Sermage, posjednik Oroslavja. Tog je dana kao i tri dana poslije na povratku iz Zagreba veliki umjetnik muzicirao u dvorcu u Oroslavju.

Jednog dana Krapinšćanci su zaključili da više neće popravljati grofu Kegleviću njegov grad, nego će radije sagraditi crkvu na Trškom Vrhu, „gdje buju mogli svoje vino prodavati“. Iako su imali već četiri crkve jedne na domak drugoj, nastala je tako barokna crkva koja po vrijednosti ide uz bok Crkve Majke Božje Snježne u Belcu.

Oko te i župne crkve te posebno Franjevačkog samostana, stjecište je duhovnog, kulturnog i prosvjetiteljskog života čitavog kraja. Svoje dojmove s jednog domjenka u Franjevačkom samostanu u Krapini, ostavio nam je i A. G. Matoš u spomenutom članku: „Zbog kiše nismo mogli poslije podne pregledati prekrasnu Krapinu. Dažd sa gradom zatekao nas u gostoljubivom župnom dvoru, djelu Franje grofa Oršića, župnika od 1782. do 1794. Koliko se tu izmijenilo pastira i gostiju od plebana Mihajla god 1334. do velečasnog Vukotinskog, kršnog Samoborca. Tu je župnikovao dr. Pavao Jugustić, u Pragu i Beču odgojitelj Julija, vanbračnog sina Rudolfa II.: Potonji đakovački biskup Mirko Rafaj: pisac Stjepan Fuček, da ne spominjem Tituša Brezovačkog.“

Krapina pamti puno više od 8 stoljeća, koliko je star njezin rodni list. Prve pisane vijesti o Krapini potječu iz posljednjeg desetljeća 12. stoljeća, kada 1193. godine pečujski biskup Kalan, „totius Dalmatiae atque Chroatie gubernator“ zapovijeda da se zagrebačkom biskupu Dominiku i njegovim nasljednicima, daje crkvena desetina „de omnibus victualis, que vuigo cazun nuncupator“. Povijesno gledano, napisi o Krapini, počinju krapinskim pračovjekom na kojem je svjetsku slavu stekao poznati dr.Dragutin Gorjanovič Kramberger, koji je još 8. lipnja 1909. održao predavanje pod naslovom „Pračovjek iz Krapine kanibal“, na 4. kongresu čeških prirodoslovaca i liječnika u Pragu. Anđela Horvat piše: „Taj općenito najbogatiji nalaz bio je od takve važnosti za poznavanje života praljudi u ledeno doba, u vrijeme diluvija, da se Krapina našla među najznatnijim paleolitičkim nalazištima Europe i na karti svjetske povijesti.“

U priči o gradu Krapini svoje mjesto imaju i Ivaniš Korvin i legendarni ban Toma Bakač Erdődy. Obojica su čudnim slučajem umrli u Krapini. O skončanju Ivaniša Klaić piše „ Kralj Matijaš nije pridržao gradu Krapine ni grofovije Zagorje, već ih je za života svoga darovao svojemu nezakonitom sinu, hercegu Ivanišu Korvinu. Za ovoga hercega i bana Hrvatskoga, koji se oko 20. ožujka 1496. oženio Beatricom, kćeri silnog hrvatskog kneza Bernardina Frankopana, kao da je grad Krapina znatno popravljen i urešen. nakon smrti hercega Ivaniša Korvina, koji je 12. 10. 1504. godine u gradu Krapini umro te onda bio sahranjen u manastiru u Lepoglavi, upravljala je neko vrijeme udovica njegova Beatrica Frankopan sama Krapinom i ostalim imanjem njegovim:“

Ivan Kukuljević Sakcinski pak o Erdődyu piše: „Godine 1624. boravio je opet u gradu Krapini bivši slavni ban Toma Bakač Erdődy posjetivši Kegleviće kao rođake svoje, jer mu nećakinja Mara, kći Petra brata Tome, bijaše udata za Stjepana Keglevića. Bivši ban Toma tad jur 66 godinah, oboli iznenada i umre iznenada u Krapini, odkuda mu tijelo, iza kako je osam danah na odru izloženo bilo svečanim načinom odvedoše u Zagreb.“ Đuro Szabo tvrdi (Glasnik jug. prof. društva VI/7-8/1936.) da se Kralj Žigmund vjenčao 1405. godine u Krapini s Barbarom Celjskom.