Nikola Šimić Tonin | Aleksa i Anka – Srbin i Hrvatica

Anka, žena koju je Aleksa Šantić volio i plačući gledao dok se udavala.

Uistinu nije fraza, živa je živcata istina: Život piše romane. Potvrda tome su Aleksa i Anka. Napisao je neke od najljepših ljubavnih pjesama, ali život njegov daleko je bio od pjesme. Aleksa Šantić. Rođen 1868. u Mostaru, Šantić je zauvijek sebe vezao za grad, taj grad uz Neretvu, obilježen starim mostom, za Mostar u BiH u kom je živio veći dio života. Otac mu je umro rano pa je značajan period djetinjstva proveo kod strica. Imao je dva brata, Jeftana i Jakova, i jednu sestru Persu, dok mu je druga sestra Zorica umrla još kao beba. Šantić je, kao dijete iz trgovačke obitelji i sam završio trgovačku školu u Trstu i Ljubljani. Po povratku u Mostar posvetio se književnom i društvenom radu.

Stvarao je više nego drugi pjesnici tog perioda. Povezivao idejne i pjesničke patnje 19. i 20. vijeka. U njegovom pjesničkom odrastanju najviše udjela su imali srpski pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj. A od stranih najvažniji utjecaj imao je njemački pjesnik Christian Johann Heinrich Heine (Diseldorf, 13. prosinca 1797 — Pariz, 17. veljače 1856). - Preveo je njegovu pjesmu Azra, (Der Asra), koja će postati bosanska narodna pjesma, sevdalinka, pod naslovom „ Kraj tanana šadrvana“.

Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija puna je snažnih emocija, ljubavne tuge, bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kom je i sam pripadao.

Iako je domovina bila njegova vječita muza i inspiracija, pa mu ljubav nije strana riječ, Šantiću nije nedostajalo ljubavi ni u životu. Štoviše, volio je više puta, jednu Zorku, jednu Eminu i jednu Anku. Iskreno i strasno do boli, do ne prebola - Anku.

Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem sevdalinki. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, šadrvana, Neretve, Mostara.

Kako to često biva u životu jednog umjetnika – Šantić je volio baš onu koja mu nije bila suđena, Anku Tomlinović. Po Dučićevim riječima, i Anka je neizmjerno voljela mostarskog romantika.

Anka je bila kćerka vlasnika foto-ateljea Stjepana Tomlinovića, koja se doselila u Mostar. Aleksa je pratio svaki njen korak, sjedio u dućanu čekajući da se pojavi kako bi joj se približio. Djelovala mu je kao priviđenje… Tajanstvena, sama, ili u pratnji mlađeg brata, šetala je popločanim ulicama Mostara okupirajući misli mladog Šantića. Viđali su se svakodnevno, i svakog puta bi se slučajno vidjeli, porazgovarali i prošetali. Kasnije mu je kroz smijeh priznala da je namjerno uvijek izlazila u isto vrijeme, nadajući se da će on shvatiti satnicu i iskoristiti priliku da je vidi. Kada je od drugih saznala da objavljuje pjesme, tražila je od Alekse primjerke Goluba i Nevena, koje je redovno čitala i komentirala. Pjesnik se kasnije prisjećao kako joj je prvi put izjavio ljubav. Napisao je pjesmu “Ako hoćeš”, baš njoj. Pjesma od pet strofa brzo se našla u Ankinim rukama.

“Ako hoćeš da ti pjevam / Onu tihu nojcu milu, / Razvij tvoju gustu kosu / Mirisavu meku svilu!”

Na njegovo iznenađenje, vratila mu je pjesmu bez ikakvog komentara. Potom se pozdravila i krenula niz ulicu, ostavljajući pjesnika začuđenim. A onda se okrenula, nasmijala i ozbiljno rekla: “A što se tiče onog ako hoćeš – hoću”, i otrčala niz ulicu. Međutim, tu su snovi krenuli nizbrdo. Mala mostarska sredina nije umjela prihvatiti ljubav imućnog Srbina i Hrvatice čiji je otac samo želio veliki miraz i kuću u kojoj će biti financijski zbrinut. Osuđena na propast, njihova ljubav je bila ispunjena svađama i raspravkama između Alekse i njegove majke. Sve dok ga jednog dana majka nije dovela ispred ikone Svetog Nikole i zaklela: “Ako je dovede u kuću, majka će ih mrtve dočekati. Crni pokrov će biti njihovi svatovi”.

Shvativši da nema izbora, nesretni pjesnik nije imao snage suprotstaviti se, unezvijeren je otišao kod Anke tražiti je oproštaj jer je vjenčanje nemoguće. Aleksa je prekinuo burnu vezu sa lijepom Hrvaticom, koje se sjećao do kraja života i kojoj je posvetio većinu svojih ljubavnih pjesama. Anka se udala godinu dana kasnije za dosta starijeg čovjeka iz Zagreba i zauvijek napustila Mostar.

Svatovi su tog dana prošli pored Šantićeve kuće na Brankovcu, dok je on svečanost posmatrao sa prozora, plačući.

Tokom života objavio je veliki broj pjesama od kojih su najpoznatije: “Emina” (1903), “Ne vjeruj” (1905), “Ostajte ovdje” (1896), “Pretprazničko veće” (1910), “Što te nema?” (1897), “Veće na školju” (1904), “O klasje moje” (1910), “Moja otadžbina” (1908)…

Aleksa Šantić preminuo je od tuberkuloze 2. februara 1924. Mostar je toga dana bio zavijen u crno, a stanovnici svih religija skrhani jer je otišao komšija koji je sve volio podjednako.

Fotografija: Film Aleksa Šantić. Izvor:Mojtv.hr