Svatko zaboravi svakog. To je pitanje trena.
Umorom se ogrne, brigom, nekim simptomom.
Doima se ko šuma skrhana snjegolomom.
Sjećanju ne ostavi ni vrata pritvorena.
Svatko očisti mrlju na duši kaustičnom sodom.
Odanost biva mlaka, daleka dijaspora,
Dok na obali kotrlja kamen do ruba mora,
I maše svilenim rupcem za starim parobrodom.
U njemu je praznina, muk crnog bojnog polja.
Ali o nužnosti zbori, bedeme debele diže.
Govori da ga loša karma u ljubavi stiže,
Dok mu obrve mrače umor i mrzovolja.
Neka se zlobna vrana s grane oraha ruga:
Govori da su duši potopljene sve lađe.
No, onaj što knjige čita, ubrzo odgovor nađe:
Zaborav, to je proces; jednako kao tuga.
Flora Green
Fotografija: Ivan Nivan
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.