Sandra Pocrnić Mlakar | Branimir Zlamalik: "E baš tako!"

Emotivni wayfinding Branimira Zlamalika 

Branimir Zlamalik: E baš tako!, gb.com unlimited, 2020.

Autobiografije treba pisati s povjerenjem. Kao ispovijest nekom bliskom i dobronamjernom tko će u njima pronaći iskustva u kojima će se prepoznati ili bi se želio prepoznati. U autobiografiji treba razbistriti nedoumice iz prošlosti i ispričati svoju verziju rašomona iz mladosti, ne mareći hoće li se to svidjeti ovima ili onima. Takvu je autobiografiju napisao Branimir Zlamalik i smjestio je umjerenih 85 stranica, sasvim dovoljno za najvažnije dojmove, bez napuhavanja ega. Naslovnica knjige otvorena je Kraševa bombonijera – u njoj su poredani poznati i najbolji čokoladni bomboni, bajadera i griotte, koje se prve pojedu, uz ostale praline s raznim punjenjima. I tu je, naravno, slavni citat Forresta Gumpa – Život je kao bombonijera, nikad ne znaš što ćeš dobiti.

Čokoladne bombone iz svoje bombonijere autor jedan po jedan razmotava i kroz svoju autobiografiju uživa u njihovom okusu. 

Na poleđini je kutija iste bombonijere, ali prazna – čokoladni bomboni su pojedeni, sugerira, ali čitatelj će se uvjeriti da su čokoladne poslastice zapravo u knjizi. Buntovan naslov „E, baš tako!“ autor će potkrijepiti i na trećoj strani svojim portretom na kojem čitatelju pokazuje oba srednja prsta. No, pripovijedanje u autobiografiji je smirenije i emotivnije, a grafički inat ostao je samo na površini.

Zlamalik, naime, svoja sjećanja piše mladenačkom zaigranošću, s puno emocija i asocijacija u svim smjerovima. Nestašno opisuje istraživanje razlika između dječaka i djevojčica u vrtiću, iskustva iz osnovne škole zbog kojih bi mu danas, pretpostavlja, dijagnosticirali ADHD, pa sviranje klavira i razloge odustajanja zbog kojeg i danas žali. Detaljno se i sentimentalna prisjeća strasti mladenačkog doba, fascinacije stripovima i glazbom, prvih uzora i prvih ljubavnih iskustava te upoznavanja supruge, čija su tadašnja frizura i minica ostale nezaboravne.

„Uzimam još jednu griottu iz Kraševe bombonjere. U crvenom je staniolu. A crvena je boja vatre i krvi, energije, snage i moći, strasti, želje i ljubavi, osjećajno je vrlo intezivna, a poboljšava metabolizam, ubrzava disanje i povisuje krvni tlak. I… pridružuju joj se opasnost i rat. „

Autobiografija je neautorizirana, napominje autor, jer još nije konačna, budući da je još živ, i samokritički priznaje da se nekih doživljaja ne može, a nekih ne želi prisjetiti. No sasvim je dovoljno uspomena u kojima se čitatelju predstavlja kao jak individualac svjestan vlastitog talenta, rezolutan u stavovima, neposlušan u vojsci, koji je prekinuo studij francuskog jezika i povijesti umjetnosti kako bi započeo raditi kao dizajner u tjedniku Studio krajem šezdesetih. Do devedesete, u Vjesnikovim je redakcijama živio, kaže, istodobno i kao cvrčak i kao mrav, a zatim uoči rata seli u Kanadu, zadržavajući poslovno-privatne veze sa Zagrebom. Iz Oakvillea povremeno dolazi obići majku i susresti se s prijateljima i bivšim ljubavima, s kojima zrelo održava dobre odnose. To su kronološke činjenice i samo dio ispovijesti.

Zlamalik na početku spominje „Ime ruže“ i naglašava kako ga namjerno ne ističe kao 'remek-djelo', jer je, kaže, pročitao sve Ecove romane i eseje te zaključio da svi zaslužuju taj naslov: „… a često se pitam kada je samo imao vremena prikupiti svu potrebnu građu, pisati, predavati na fakultetu i još i živjeti.“

Zlamalik pripada generaciji koja je ubrzano osvajala nove tehnologije krajem 20. i početkom 21. stoljeća a uz to, baš kao što kaže za Eca, još imala vremena živjeti. Zato održava visoke standarde. Navodeći uzore koji ma se divi otvara iracionalne pretince i svojoj autobiografiji dodaje univerzalne elemente – vrijeme kao četvrtu dimenziju, epizode paralelne stvarnosti, nerazjašnjene noćne more i pitanja na koja nije dobio odgovor. Svi su utisci dio životnog puta na kojem je mladić fasciniran „Bijelim platnom“ Kazimira Maljeviča i geometrijskim paradoksima, ostvario svoje talente, uredio si život, razvijao piktograme s Paulom Arthurom i danas arhitektima naplaćuje wayfinding, upute za snalaženje u virtualnom prostoru.

U svježim, iskrenim i emotivnim sjećanjima zagrebačkog dečka iz prošlog stoljeća, njegovi vršnjaci pronaći će epizode i lokacije koja poznaju iz mladosti, zajedničke poznanike, stubište zgrade Vjesnika i redakciju VPA, kolege rasute po svijetu. No, mladi bi u autobiografiji „E baš tako!“ mogli pronaći putokaze i inspiraciju za snalaženje u vlastitim osjećajima – kako im se prepustiti, kako doživjeti njihov okus, razmotati ih kao čokoladni bombon, uživati u njima, izabrati najdraže i pretvoriti ih u uspomene. Jer u proteklih pola stoljeća tehnologija se ubrzano razvijala, ali osjećaji su ostali isti. Rođenje svog sina Borne, kada je u posjetu rodilištu zatekao svog oca, Zlamalik u biografiji povezuje s rođenjem prvog unuka Gabriela, pa drugog Olivera Graya. Iako desetljećima udaljena, u autorovu su umu ta tri njemu važna rođenja povezana emocionalnom organizacijom uspomena.

Zlamalik je svojom autobiografijom pokazao kako ne uzmicati od svojih stremljenja zbog straha od razočarenja. Dokazuje to i njegov životni rezultat - dugovječan i sretan brak sa suprugom Dianom, dva unuka za koje smišlja sadržaje i stripove, odano prijateljstvo sa psima rase njemački bokser i održavanje virtualnih veza s prijateljima. U svojoj je autobiografiji hrabro i iskreno primijenio wayfinding kroz vlastite uspomene, odašiljući poruku da vrijeme provedeno u stremljenjima prema ljubavi i prema savršenstvu ostaje sačuvano od zaborava. Ako imamo dovoljno hrabrosti i upornosti za suočavanje i s jednim i s drugim.