Zoran Lisjak | Ratni veterani nisu imali primjedbi na temu mog romana

 

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

Ratovi ne završavaju prestankom ratovanja, već nastavljaju živjeti u iskustvu sudionika, vojnika i časnika koji kroz rat prošli s manjim ili većim ozljedama, od kojih se samo neke vide. Umirovljeni bojnik Damir Palmar u ratu je bio mladić koji je prihvatio i nosio zapovjedničku odgovornost i očinski se brinuo za ljude koji su mu bili povjereni. Desetljećima nakon rata, ratni veteran primjećuje kako živi u društvu koje ne cijeni ratne žrtve koje su podnijeli njegovi ljudi i odlučuje zauzeti napuštenu vojarnu i ucijeniti vladajuće – minirat će vojarnu ako se ne ispune njihovi uvjeti i ne suzbije korupcija i bezakonje.

Nakon kriminalističkog romana „Savršeni ustroj“, Zoran Lisjak objavljuje ratni roman u kojem s mnogo razumijevanja opisuje osjećaje mladih ljudi koji su se našli usred ratnih operacija. U njihovom snalaženju u ratnim okolnostima, strahovima, dilemama i emocijama koje nerado pokazuju Lisjak nalazi brojne motive od kojih gradi priču o moralu i životnim odlukama s kojima se suočava odgovorni i savjesni bojnik Palmar.

Ima li opravdanje njegova odluka da zauzme napuštenu vojarnu ili je ratna akcija njegov pokušaj bijega od obiteljskih problema koje ne zna riješiti – odgovor na to pitanje Lisjak u romanu „Izbrisani“ ostavlja otvoreno. No, kroz dvojbe umirovljenog bojnika Palmara upoznajemo njegove ljude i njihove sudbine koje Palmar proživljava dugo nakon završetka rata.

Zoran Lisjak je uspješan poduzetnik koji u mjestu Turčišće nedaleko Čakovca vodi obiteljsku tvrtku, a u slobodno vrijeme piše. Sa Zoranom Lisjakom razgovaramo o njegovu novom romanu „Izbrisani“, o njegovim osobnim ratnim iskustvima i autentičnosti romana, o usporedbi s krimićem „Savršeni ustroj“, te o prerano preminulom književnom kritičaru Božidaru Alajbegoviću, koji mu je pružao veliku uredničku i moralnu podršku.

Neobična ratna operacija i povratak ratnih veterana uzbuđenjima i ratnim vještinama tema je romana „Izbrisani“ Kako ste se odlučili pisati o ratu nakon kriminalističkog prvijenca „Savršeni ustroj“?  Što je za Vas bilo intenzivnije spisateljsko iskustvo –ratna ili kriminalistička priča?
Da podsjetim, moj prvijenac je bio roman „Dva svijeta“ iz 2012. godine. Objavio sam ga u vlastitoj naknadi, njegova tematika je dosta bliska temi romana „Izbrisani“. Kada nađem malo vremena planiram roman „Dva svijeta“ doraditi i ponovno ga objaviti, radi se o jako dobrom štivu i vjerujem da taj roman veliki potencijal. Što se tiče „Savršenog ustroja“ on je pisan u drugačijem registru. Za pisanje romana takve tematske širine i obujma treba puno više samodiscipline i čitanja sa strane. Neću reći da je puno teže pisati žanr trilera, sve su to izazovi. Meni je pisanje hobi koji me ispunjava. Za razliku od „Izbrisanih“, u „Savršenom ustroju“ je trebalo posložiti napetu i nepredvidivu kriminalističku priču, u nju ukomponirati više tema: inovativne žitarice budućnosti, dati konkretne odgovore na neka pitanja o nastanku života na zemlji. Dati odgovore zašto je naša civilizacija dosegla ovakav stupanj napretka. Ukratko, dati odgovore na pitanja odakle smo potekli i gdje ćemo završiti.

Roman „Izbrisani“ je nastao spontano uz asistenciju pokojnog Božidara Alajbegovića. U glavi sam posložio kostur romana u koji su se dobro uklopile dvije kratke priče koje sam napisao ranije. Dakako, romani ratne tematike su mi bliskiji od kriminalističkih priča, ali to ne znači da ću odustati od pisanja krimića.

Radnja romana započinje zaposjedanjem napuštene vojarne u kojem upoznajemo dvanaest ljudi ( vojnika) i njihove sudbine. Ukratko njihove slabosti i vrline. Tko su likovi romana? Koliko ste se oslanjali na stvarne uzore i vlastita iskustva?

Da, radnja romana započinje zaposjedanjem napuštene vojarne od strane umirovljenog bojnika Damira Palmara i jedanaest njegovih ljudi. Palmar ima jasno definiran cilj, a to je da se u Ustav Republike unesu neki amandmani kojima bi se ispravile neki propusti u samom nastanku naše države. Zanimljivo je to što su Palmarovi ljudi spremni sa svojim bivšim zapovjednikom ići do samog kraja. Ako treba izvršit će kolektivni suicid ako se ne ispune njihovi zahtjevi. U Palmara se javljaju dvojba: Je li njihov cilj plemenit ili je riječ o terorističkom činu? Tema je sama po sebi dosta škakljiva i treba interpretirati na jasan način. Vojnici bivšeg bojnika Palmara su riskirali svoje živote i krenuli u stvaranje naše Domovine ne pitajući za vlastitu žrtvu. Jesu li se oni borili za ono što sada imamo? Odgovor na ovo pitanje dobio sam od najmanje desetak ljudi, kolega, sudionika Domovinskog rata. Tu se radilo o različito rangiranim ljudima, od zapovjednika do vojnika koji su još uvijek u vojsci. Pitao sam i ljude koji rade na policiji, a aktivno su sudjelovali u obrani. Tu treba ubrojiti i mišljenja zasluženo umirovljenih branitelja, demobiliziranih branitelja, koji još uvijek rade i doprinose svojim radom svojim obiteljima i zajednici. Svi oni su jasno istaknuli da su imali viziju drugačijeg i poštenijeg društva. U neku ruku me iznenadilo što nisu imali gotovo nikakve primjedbe na temu romana.

Nezaobilazne su i individualne priče bojnika Palmara i njegovih vojnika koje se isprepliću kroz cijelu radnu romana. Radi se o različitim profilima ljudi: Ombra, bivši legionar, odličan vojnik uvučen u pakao droge. Dalje, bivši zapovjednik voda Podolski, razvojačeni branitelj kojem propada privatni biznis i raspada mu se brak. Tu je i više nego osebujni Piksi. Unikatan Nori Max. Ne smijem zaboraviti Palmara i njegovu individualnu sudbinu. Jesu li njihove sudbine autentične ili se radi o fikciji ostavit ćemo čitateljima neka sami procjene.

Pitali ste me za moja iskustva iz rata? Unovačen sam 28. lipnja 1990. godine, 13. kolovoza iste godine završio u elitnoj mornarično desantnoj brigadi u Trebinju, gdje sam bio do 28.veljače 1991. godine. Ta jedinica je bila omražena kako vojnicima tako i u zapovjednom kadru. Mnogi su tu dolazili po kazni a obuka je bila brutalna. Za vrijeme cijelog služenja dobio sam odsustvo pet dana, za utjehu, barem trećina vojnika nije išla kući do kraja odsluženja. Zapovjednik mi je bio pokojni general Marinović Nojko, jedna od najzaslužnijih osoba u obrani grada Dubrovnika. Završio sam vojni rok 1. lipnja 1991. Mjesec dana kasnije prvi puta sam mobiliziran. Država mi priznala dva mjeseca ratnog staža koji sam odradio na različitim bojištima.

Glavni lik Vašeg romana zapovjednik Damir Palmar, intenzivno proživljava iskustva svojih suboraca i suosjeća sa svojim, što je ostavilo trag i nakon rata. Kako ste se nosili s ratnim uspomenama nakon rata? Jeste li upoznali vojnike koji se nakon ratnih uzbuđenja ne znaju prilagoditi životu u miru?

Više slojevitih priča o bojniku Damiru Palmaru čini glavnu okosnicu romana. Samozatajan, pomalo tajnovit zapovjednik, napredovao, stvorio solidnu vojnu karijeru i što je najvažnije proživio rat neogreben. Uz to ima skladan obiteljski život. Naoko sve štima, idealna vanjska slika iza koje se skriva nešto bolno. Bolest ga sve više izjeda, ostalo mu je malo vremena da napravi nešto. Njegov pritajeni bunt je usmjeren protiv visoko rangiranih, trofejnih muljatora i ratnih profitera. On točno zna u koje mjesto će udariti. Zna da nakon toga nema povratka. U Palmara se od samog početka javljaju dvojbe: Jesu li njegovi postupci ispravni? Što će biti s njegovim ljudima?  Zaboga, i oni imaju nekog svoga.  Tko će se pobrinuti za njihove obitelji ako im se nešto dogodi? Palmar ima visoku razinu svijesti, itekako mu je stalo do života njegovih ljudi. Njihovu sigurnost stavlja ispred svoje. Ne želi dopustiti da budu samo figure na šahovskoj ploči. On kroz cijeli roman intenzivno proživljava njihove živote. Druga strana priče je narušeni obiteljski život. Supruga koju neizmjerno voli ima ljubavnika sa kojim već neko vrijeme u intimnoj vezi. Sve to na Palmaru ostavlja emotivne tragove.

Za sebe mogu reći da sam se nakon povratka sa ratišta osjećao dezorijentirano. Dva, tri tjedna provedeš na smjeni, ako imaš sreće u nekoj napuštenoj kući. Ako imaš manje u rovu, na nekom brdu. Detalji su nebitni. Naravno, meni odlasci na ratište nisu bili problem, problem su bili povratci. Dođeš doma a svi žive normalno, puni kafići, diskoteke, svi se vesele i uživaju. Drobe te dvije krajnosti: pogibeljnost, preživljavanje u ruševinama ili rovu. Razlika između dvije krajnosti je možda dva sata vožnje.

Poznajem dosta njih koji nisu bili takve sreće, izgrebeni iznutra prebrzo sagore. Bude ti teško kada umru sa trideset i nešto ili četrdeset nešto godina ili dignu ruku na sebe. Neke znaš i teško ti je što nisi bio tu, vidio da nešto nije u redu.  

 

Pišete redovito, objavili ste zbirku pjesama i dva romana. Izbrisani je Vaš treći roman. Kao uspješan poduzetnik, kako nalazite vremena za pisanje? Što Vam pisanje znači? Može li djelovati kao meditacija u ubrzanoj svakodnevici?

Volim reći da je vrijeme najzagonetnija fizikalna veličina. Rijetko gledam televiziju, ujutro obavezno pročitam dnevne novine. Moj radni dan započinje u sedam ujutro a završava u prosjeku oko pet popodne. Kada završim sa svim obavezama počinjem pisati, nekada odvojim više a nekada manje vremena. S pisanjem obavezno kombiniram i čitanje knjiga. Pisanje je s vremenom ušlo u mene i postalo mi navika.

„Savršeni ustroj“ je kriminalistički roman u kojem detektiv Sten Parksen povezujući događaje u Londonu i Dubrovniku otkriva globalnu zavjeru moćnih korporacija. Kraj romana ostavlja mogućnost za nastavak. Planirate li objaviti nastavak romana „Savršeni ustroj“? Hoće li biti također u maniri Dana Browna, kao i prvi dio?

Pisanje romana „Savršeni ustroj“ bio mi je najveći životni izazov. Prerano preminuli Božidar Alajbegović mi je sugerirao da nakon krimića napravim jedan roman drugačije tematike. Ja sam u to vrijeme imao započeta dva romana ( „Izbrisani“ i „Strune tuge“) i nastavak „Savršenog ustroja“.  Nažalost, pisanje romana, korektura i lektura su se dosta odužile. Zadnjih godinu dana radim na nastavku „Savršenog ustroja“, taj roman ide polako prema kraju. Roman „Prosvijećeni“ bi trebao biti završen do kraja 2021. godine. To je zadnji rok. Zahvaljujem čitateljima „Savršenog ustroja“ na strpljenju, napetiji i unikatan nastavak će svakako opravdati njihova očekivanja.   

I roman „Izbrisani“, kao i „Savršeni ustroj“, podržao je i recenzirao prerano preminuli književni kritičar Božidar Alajbegović. Kakva je bila suradnja s Alajbegovićem? Koliko je njegova podrška bila važna za Vaše stvaralaštvo?

Nemam riječi kojima bi opisao koliko mi nedostaje Božidar. Suradnja nam je bila odlična, s godinama smo se odlično uskladili, veselio se svakoj mojoj knjizi kao da je njegova. Što reći o čovjeku koji je zadnje godine svojeg života napravio preko trideset recenzija i pročitao sto dvadeset knjiga. Imao je veliko znanje i iskustvo. Bio je samozatajan, skroman i radišan. Skrivao je svoju bolest do samog kraja.