Tomislav Domović | Sjemenjače

Dok spiš mene ljubav pokriva

podsjećanjem da se negdje u tebi otvaraju sjemenjače prisnosti

Kad sanjaš onda sam ti najbliži,

dudov svilac što neumorno u tvojim grudima od uzdaha svilena praštanja tka

Moje usne kreću u potragu važniju od sna

Postaju ljubavni arheolog, opremljen suncem i strpljenjem,

plitko zakopane dodire iskopavaju i slažu uz islužene pjesme

Ne zanima usne otisak noćašnjeg poljupca,

svježina za koju ne znamo hoće li postati sjećanje ili zaborav

U zatrpana nalazišta davnih utisaka usne streme

razgrćući nepogodama nanesen pijesak,

snijeg i prašnjave ljubavne otirače

Moje usne su u tebi, ljube i usnama neprispodobivo,

ono što samo čovjek raširen u ljubavniku može ljubiti

Otvaraju usne i spomenare i grobove

Najbolje dane i najlošije godine, dovršene priče i započete pjesme

Otvaraju tvoje danju pritvoreno srce

i na prisojnim padinama probijaju se kroz četinjače i borovnice,

na tvoje poluotvorene sjemenjače

prislanjaju riječi koje sam izostavio

kad je tvoje tijelo nabacilo nijemost na moju rječitost

Prislanjaju riječi koje su mogle zaustaviti ledenu kišu,

prisnost učiniti tješnjom, mene iz groba prebaciti u spomenar

Reći ću ti sada, a morao sam jučer

Volim te