nedjelja, 11. travnja 2021.

Sve je to u glavi

 

Albert Camus, Kuga

Piše:Martina Sviben 

Kuga je zamišljena i nazvana romanom-kronikom, dakle proznim objektivnim bilježenjem određenih događaja. Međutim, Camus vješto odstupa od vlastitog zadanog okvira navodeći kao godinu 194*. Time je otvorio mogućnost drugačijeg, tj. alegorijskog čitanja romana. Kuga koja je iznenada zahvatila gradić Oran, posvemašnja pošast koja raste i uzrokuje nevjerojatnu patnju zapravo može biti i nacistički režim, na što krnja godina vremena radnje jasno upućuje - bilo koja godina trajanja Drugog svjetskog rata.

Camusjeva kronika obogaćena psihološkim portretima, esejistički dijelovi prožeti filozofskim osvrtima na temeljne ljudske vrijednosti, ozračje, bogatstvo i pitkost pripovijedanja savršeno su sklopljeni u cjelinu. Kuga je pri tom samo vanjski okvir zbivanjima, moglo je to biti i bilo što drugo (rat naprimjer) što izokreće rutinu i svakodnevni poredak te natjera ljude da se suoče s nepredvidljivošću, nesigurnošću, strahom, sobom samima.

Ovo je roman koji nakon nekoliko desetaka stranica doslovno zatvara svoje protagoniste u okruženje svega navedenog, tekst prepun smrti, tjelesa, ali istovremeno toliko životan i bogat.

Etičke dileme likova i njihove mijene najbolji su mi dio, i to je ono što ovu kroniku čini sjajnim djelom.
Dr. Bernard Rieux požrtvovan je, stavlja na stranu osobnu bol zbog teško bolesne supruge izvan grada i u potpunosti se posvećuje oboljelima. Možda me se i zato nije dojmio. Savršen je.

Novinar Raymond Rambert zatočen je u gradu koji je zahvatila kuga mada nije njegov stanovnik.U grad je stigao zbog posla, a okolnosti koje su ga zadesile u njemu izazivaju paniku zbog odvojenosti od žene s kojom je počeo vezu, a kojoj se nikako ne može javiti... traži načine da iziđe iz grada, ali ne uspijeva.

Doktor Rieux ga tješi da sad barem ima materijala za izvrsnu novinarsku reportažu... Raymond sumnja u svoj životni poziv, ali ne i u osjećaje pojačane odvojenošću. I ostali stanovnici grada počinju revidirati sustav životnih vrijednosti u izvanrednoj i zastrašujućoj situaciji.

R. Rambert: "Nisam se rodio da pišem reportaže. No možda sam se rodio da budem s jednom ženom."
Kasnije se pita ima li pravo biti sretan (grad više nije zatvoren, kuga je prošla) dok ostali oplakuju mrtve.

"Da, no čovjek se može stidjeti ako je sretan samo on."

Jean Tarrou svojevrstan je pripovjedač, također stranac u gradu, tajnovit i visokomoralan, vrijedno iz dana u dan vodi dnevnik događanja u kužnom okruženju prateći bilježenje činjenica i statističkih podataka svojim razmišljanjima. Njegov nam dnevnik pruža uvid u stanje iz druge perspektive, vješto umetnute u cjelinu romana.

Novinar Rambert toliko je zaokupljen pokušajima postizanja dogovora s raznim tipovima iz kriminalnog miljea da je na neko vrijeme čak zaboravio povod svojoj bjesomučnoj želji da ode iz grada pod svaku cijenu - zaboravio je misliti na voljenu ženu. Camus propituje opsesiju i čežnju za nekim/nečim te navodi na razmišljanje koliko je stvarna ikakva čežnja ili ideja dok je god zamjenjiva drugom, samo dovoljno jakom da nas zaokupi. Upravo slušam St. James' Infirmary kojom se jedan dan drogirao Rambert.

Cottard, među najživotniim likovima, čovjek koji na početku romana pokušava samoubojstvo zbog činjenice da će biti sudski gonjen i vjerojatno osuđen za neko počinjeno zlodjelo, dakle, čovjek koji se spreman odreći života - kukavica? - možda je i najživotniji i najuvjerljiviji od svih likova. Njegov život dobiva smisao i novu dimenziju jačanjem bolesti, zastrašujućim širenjem epidemije i zatvaranjem grada. Cottard, kukavica, počeo je rasti. Oslobođenje, barem privremeno, od tereta koji ga je pritiskao, daje mu uzlet, plemenitost, nesebičnost, ali i određenu nadmoć. Vuk samotnjak, usmjeren samo na svoj kukavni život , danonoćno pomaže, obnavlja društvene veze, sjaji. I pri tome misli: "Ja sam je imao prije vas."

"On je dakako ugrožen, kao i svi drugi, ali je ugrožen kao svi drugi s drugima, a ne sam. A zatim, uvjeren sam da ne misli ozbiljno da bi mogao biti pogođen kugom. Čini se da se hrani idejom koja na kraju nije ni glupa: da je čovjek koji pati od teške bolesti ili duboke tjeskobe, oslobođen time svih ostalih bolesti i tjeskoba.

'Jeste liprimijetili', reče mi on, ' da se bolesti ne mogu gomilati? Pretpostavimo da bolujete od teške i neizlječive bolesti, ozbiljan rak ili čestita tuberkuloza; nemoguće je u tom slučaju da poberete kugu ili tifus. Uostalom, to ide i dalje, jer nitko nije nikada vidio da bi onaj koji boluje od raka poginuo u automobilskoj nesreći.'

Ta ideja, bila ispravna ili neispravna, čini Cottarda zadovoljnim i dobre volje. Jedino što nikako neće da bude odijeljen od drugih. Više voli da bude opsjedan s drugima nego da bude sam zatvoren...

Zalud sam mu govorio da je jedini način da čovjek ne bude odijeljen od drugih da ima čistu savjest; pogledao me pakosno i rekao: 'Po tom računu nije nikada nitko ni s kim.'

Ipak, pisar i općinski službenik Grand mi je najdraži. Smušenjak, sanjar, pouzdan danju, lud noću. Svoj dosadni statistički posao i jednoličan neprimjetljiv život obogaćuje pisanjem i sjećanjima na voljenu ženu. U pisanju nije dospio daleko, ima samo prvu rečenicu budućeg djela - ili je dospio dublje od svih sanjajući o savršenoj rečenici koja će prikovati svakoga odmah na početku. Godinama je preuređuje, pati zbog toga, ima dana kad naprosto blista. Obožavam ga dok čitam!

Alegorija i kronika - sve odjednom. Jedno ne oduzima drugome.
Sjajno je odabran moto romana koji i upućuje na alegorijski ključ:

"Isto je tako razumom opravdano prikazati jednu vrstu tamnovanja drugom, kao što je opravdano prikazati, ma koju stvar koja doista postoji, nekom drugom koja ne postoji."
(Daniel Defoe)

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.