srijeda, 21. travnja 2021.

Sonja Smolec | Zrelost je kad ti se svijet otvori i kad shvatiš da nisi njegov centar

 


Čudan je ovaj virtualni svijet, a s druge strane – nije čudan. Nešto je poput čudnovatog kljunaša. Sisavac je a leže jaja. Svakodnevno vam siše vrijeme. Leže jaja u svakoj objavi. Iz njih se izleže mnogo toga neočekivanog. U svakom komentaru. I tu prestaje sva sličnost. Dok je čudnovati kljunaš plemenita životinja koju treba sačuvati od izumiranja, neke društvene mreže trebalo bi po kratkom postupku… No… znate već. Nisu potpuno nekorisne. Ne, to nikako. A onda, kad malo počnete čitati i pratiti kakva sva čuda izranjaju iz njihovih „rukavaca“, počinjete se zgražati. I nije zalud ona – koliko ljudi, toliko čudi. Našim precima nisu trebale društvene mreže za tako jednostavne mudrosti. To ipak ne znači da im treba "titrati."

A što i tko me nagnao da pišem o tome? Dragi prijatelj, suradnik… Aleksandar Horvat. Istina, ako si ovdje, ako pišeš, imaš šanse da će te netko pratiti. Ne svi, naravno. Ako  te nema, samo će rijetki primijetiti tvoju odsutnost. I to je jedna od „radosti“ društvenih mreža.

Kad radite za časopis, kad ste sami dobrovoljno pristali na suradnju sa svima koji pišu, od vrhunskih pisaca i pjesnika pa do onih osrednjih i onih kojima bi bilo bolje da se bave nečim drugim, nema uzmaka. Morate biti ovdje. I onda se susrećete s ljudima različitih osobnosti, od onih koji su normalno kulturni u ophođenju i svjesnih svoje kvalitete, do samozatajnih, također kulturnih u ophođenju koji pišu i jedva se usude javnosti predočiti svoje kvalitetne radove, pa do onih koji pojma nemaju koliko loše pišu. Čast iznimkama. Takvih je malo. U životu, na svim poljima rada, pa tako i književnosti, ne mogu svi sve znati raditi, niti o svemu pisati. Ili uopće – pisati.

O komunikaciji elektronskom poštom da ne govorim. Bilo bi tu mjesta za još jedan esej.

Možete izabrati dvije, zapravo tri opcije – ili sa svima biti ljubazan i ljubazno odgovoriti bez obzira koliko su neki od njih bezobrazni ili uopće ne ulaziti u raspravu koja ne vodi nikamo, strogo se držati pravila časopisa (koji je službeno registriran i čiji se radovi pohranjuju u arhivu NSK i u agenciju elektronskih medija) i svog ljudskog dostojanstva. Treća opcija je biti jednako tako bezobrazan i takav verbalni dvoboj voditi u nedogled. (Nije to način bilo koga iz našeg uredništva.) Osobe su to koje će vas verbalno „otkantati“ misleći da su same sebi dostatne i da za njih u međusobnoj komunikaciji ne vrijede osnovna pravila ponašanja. Kad pogledate koliko većina njih godina imaju, ispada ne samo da bi vam mogli biti djeca već bi mnogima moje generacije mogli biti i unuci!

Odakle su takvi došli i koji je njihov problem?

Jesu li takvi i u stvarnom životu? Jesu li ih takve roditelji odgojili ne dajući im dovoljno pažnje ili naprotiv, razmazili ih toliko da misle da su najvažniji na svijetu? Ili… Možda se u stvarnom životu nisu snašli, imaju osjećaj manje vrijednosti (opet minusi, zasluženo ili ne, zarađeni kod kuće ili u školi) pa im društvene mreže služe kao bojno polje? Možda je takvima bezobrazluk jedini način na koji se osjećaju jaki i važni po principu „Tko meni šta može?“ Možda su postigli kakav trenutan precijenjen uspjeh od kojeg očekuju da će se popeti do neba, jer – samo nebo je granica? Treba li reći da je put do vrha „ljestava“ dugotrajan, a povratak do dna može biti veoma brz i bolan?

Sjetimo se priče o Ikaru.

Neću ulaziti u detaljne psihološke analize takvih likova koji kolaju društvenim mrežama, premda, slobodno mogu reći, kao iskusan pisac, osoba s povećim životnim iskustvom, dobro čitam karaktere. Najčešće. Neću analzirati ni one koji su mnogo stariji i koji se ne nimalo ne razlikuju od ovih gore navedenih; mogli bi o tome unedogled. Bilo bi to gubljenje vremena.

Kod takvih ne postoji ni najosnovnije pravilo pristojnosti kod prve komunikacije. Pa ni kod druge... I tako dalje. Uz takvo se ponašanje lako gube prijatelji, jer… ne možeš ići svijetom, rušiti mostove iza sebe, nastaviti s nosom u zraku i s mišljenjem – tko mi što može, ne misleći pritom da neće i ne može tako biti zauvijek. A mogu takvi steći i prijatelje, njima slične, koji se međusobno virtualno podržavaju. Lakše je živjeti u krdu. No, koliko dugo? Do prvi puta kad jedni drugima prestanu ostavljati lajkove ili ostave prvu negativnu kitiku? Stara priča, zar ne?

Postoji jedna divna izreka koju potpisuje M.J. Croan, škotski književnik:

„Zrelost je kad ti se svijet otvori i kad shvatiš da nisi njegov centar.“

Srećom, još uvijek ima divnih ljudi, svih generacija, s kojima se može normalno surađivati.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.