Slavica Gazibara | Tuđice u poeziji

 

U poeziji uporaba internacionalizama i stranih riječi nije dobrodošla. Rastužuju stihovi (a jesu li doista to stihovi) u kojima bodu oči pametne strane riječi koje bismo prije očekivali u tekstu neke od znanosti ili u najboljem slučaju eseju ili novinarstvu, nego u finom tkanju najtananijeg dijela ljudske duše.

Ne samo da takve riječi (kod nekih autora čitave fraze pa njihove misli zahtijevaju prevoditelja) djeluju kao da su „pale s Marsa“, a čitatelj se osjeća kao da ga je netko klepnuo toljagom po glavi ili umjesto da nogom dotiče meku mladu travu, on zagazi u kaljužu. Nerijetko se mora vraćati i po nekoliko puta na isti takozvani stih da shvati o čemu zapravo to stihotvorenje govori.

Pisati nije lako. Riječi imaju težinu i trebamo biti pažljivi pri odabiru. Najlakše je svaki osjećaj koji navre „od prve“ istresti na papir. Ali, je li to i pjesma? Najčešće nije.

Umjetnost ne trpi pogreške. Ili je njezin proizvod, umjetničko djelo pa tako i i pjesma – dio poezije koja je, kao i čitava književnost po definiciji „umjetnost riječi“, višeznačno, osjećajno i intelektualno poticajno djelo načinjeno po pravilima struke ili to nije. Da bi to bilo, izbor riječi je vrlo bitan, jer je to osnovna razina od koje pjesma počinje, ali i temeljna na kojoj ona počiva.

Suvremene teorije i filozofije jezika po kojima on postaje sve manje bitan za međuljudsku komunikaciju jer se svodi na znakove s kojima jedan jezični sustav ulazi u drugi, pojašnjava drugi (metajezik) zapravo proširuju opseg jezičnog znaka te on dobiva i sadržajno više. Za pjesnika je to samo dobitak, ali zato mora pažljivo baratati riječima i smisleno ih stavljati u su-odnos s drugim riječima.

Naravno, u svemu je bitan kontekst, ono što prethodi stihu i što slijedi iza njega, ali ako je to teško povezati čitanjem, ta strofa, ti stihovi nisu ostvarili svoju osnovnu zadaću. Iako jezik ima mnogo funkcija, ona komunikacijska jedina zatvara govorni (jezični) krug, a sve ostale njegove funkcije (funkcija izražavanja, estetička funkcija) izvedene su i čine samo dio komunikacijskog kruga. Zato kontekst mora imati unutarnju logiku, jer ako se čitatelj pita „Odakle sad ovo slijedi?“ i „Zašto ovaj stih?“ – znači da je poremećena osnovna funkcija jezika – sporazumijevanje, a time, naravno, i sve ostale. Istina, različito iščitavanje konteksta i kompletnog teksta (pjesme) govori u prilog metaforičnosti umjetnikova izražavanja, ali ono mora imati svoj unutarnji sklad.

Jezična čistoća (purizam) ima svoja pravila, ali ovdje se ne radi o tome. Vjerujem da se mnogima čini da točnije mogu izraziti svoj osjećaj i misao upotrijebivši neku stranu riječ, no njih ipak treba izbjegavati koliko je god to moguće jer u stihu zvuče nakaradno i narušavaju fonetsko i sintaktičko jedinstvo, pored leksičkog, naravno.

Danas je na djelu stvaranje novog načina komuniciranja, prije svega internetom, a što znači na engleskom jeziku. Kako nema puno kvalitetnih znalaca tog jezika, komunikacija se vrti s dvjestotinjak riječi, često se koriste fraze i kratice, a rečenice su sve kraće. Većinu ovaj moderni način komuniciranja zadovoljava jer je brz, kratak i ne iziskuje ni vremena, ni napora pa nam maturanti u dva školska sata školske zadaćnice ispunjavaju tekstovima od svega tridesetak redaka, a i u njima se nađu neophodne tuđice.

Svi bismo, pogotovo oni koji ne pišu školske zadaće već poeziju, o ovome trebali razmisliti, a o tome kako brinuti o svome jeziku, poučavaju nas već stoljećima Marulić i Zoranić.