Udala sam se taman kad je trebalo. Ni premlada ni prestara. Ni ja a ni ljubav.
Za dugotrajne mladenačke ljubavi mnogi su se uvjerili kako su upravo te ljubavi, koje su iznikle iz čistih srdaca i mladenačke romantike, naglo izdušile. Zakrpa je možda i bilo protekom vremena ili se odjednom nešto potrgalo, što se nije moglo ili nije znalo popraviti.
Slijedi nagli preokret, novi susret, preko noći zapečaćen brakom, ili duge godine „vjernosti“ dok bol ne zamre. Neki svjedoče da im je trebalo dvostruko vrijeme od trajanja ljubavi, da bi preboljeli gubitak.
Nisam željela sebi ništa od tog priuštiti, premda je moje srce često brže zakucalo. Još brže se hladilo. Ma ni to nije posve točno. Bila sam zbunjena u tim mnogobrojnim susretima, u kojima često bez trećeg nešto ne štima. Dok ti mnogi prilaze tvoje se srce poput suncokreta okreće zamišljenom suncu. Suncu koje te ne želi ugrijati.
S prijateljicom sam rado u adolescentskoj dobi slušala ploče Miše Kovača i pila zamjensku kavu. Crna nam je još bila zabranjena. A Mišu smo slušale ne samo zbog lijepe glazbe već i odgovora na mladenačka pitanja. „Htjela to ti ili ne, čovjek tvoj bit ću ja…“ oslobađala nas je krivnje zbog eventualnog pogrešnog odabira, a „Odabrat ćeš gore!“ plašila kad smo bile izbirljive.
Postojao je i dodatni problem, kad sam često dvojila da li je sa mnom sve u redu. U mojoj šesnaestoj majka nam je rodila sestru. Nisam je voljela izvoditi u šetnju na svježi morski zrak. Mama je imala pune ruke posla i ljutila se ako sam to htjela izbjeći. Nije znala koliko mi je neugodno kad me mladići zadirkuju i pitaju da li je smišnica moja.
Zbog toga ili ne, nisam sanjala ni o braku ni o djeci. Sebe sam najčešće zamišljala u bijelom mantilu u nekom laboratoriju. Bavila sam se znanstvenim radom. To samo po sebi ne bi bilo čudno zbog meni svojstvene ambicije, ali nije odgovarala ni boja ni radni ambijent. Ako išta od školskih predmeta nisam voljela bila je biologija.
Već nekoliko mjeseci sanjam neugodan san kako ću ostarjeti sama. Sa zebnjom ispraćam najljepše godine još uvijek bez srodne duše. Izbirljivošću sam i zvijezde naljutila te mi je „ostao samo otirač“.
Što bih tek snivala da ga nisam srela? Kad me ljubav zgromila, nisam osvijestila da je lutanju kraj. Bio je i mlađi od mene, što mi se često događalo, a to nije baš obećavalo dugotrajnu vezu. Premda sam uvijek naginjala mlađim muškarcima.
Bila je ugodna proljetna večer. Zadnja nedjelja u travnju. Dvojica prijatelja su razmišljala kako najbolje utući vrijeme do polaska autobusa za Šibenik, koji je iz Splita polazio tek u dva i po sata iza ponoći.
Putovao je samo jedan a drugi mu je pravio društvo.
„Idemo do plesnjaka u hotel Park!“ predložio je prijatelj. „Imaju živu glazbu, na bubnjevima je naš Blaško. Radio je s tobom u Vranjicu, sjećaš se?“
„Može. Inače ćeš me ostavit samog kad ti dojadi čekanje. Znam te.“
Kratkom šetnjom su stigli i sišli stepenicama do relativno male ali ugodne dvorane u kojoj je bilo prilično bučno i pomalo zagušljivo. Neki su izlazili pušiti, ali neki nisu marili za one kojima dim smeta te su pušili za stolom.
Noć prije sudbonosne. Utonula sam u san.
U spavaćoj sam sobi, ali ne svojoj. Sama u jednokrevetnoj. Kao da sam na turističkoj ruti. Možda još opijena plesom sirtakija na obali Grčke, koji u pravilu plešu samo muškarci. U polumraku ranog praskozorja budi me provlačenje kroz žaluzine. I zvuk sličan mijaukanju. Velika crna mačka ulazi kroz prozor. Valjda su stakla bila otvorena, jer su žaluzine bile prilično spuštene. Pomislih da je u sobi nanjušeni miš.
Uputila se meni. Zgurih se prestrašeno, ali me već nježno mazila prtljajući po spavaćici. Nesvjesno sam počela uzvraćati, dok je ona prela romantično nijansiranu jutarnju budnicu. Bilo mi je ugodno, ali nekako bolesno, pomislih. Grubo je odgurnem, kad se mačka preobrazi u zgodnog mladića. Tužno me gledao dok je izlazio kroz vrata.
Sestri sam slijedeće večeri ispričala san, koji se njoj učinio predskazujućim:
„Onda moramo na ples. Meni se baš pleše. Tebi? Bolje nego u štiklama lomiti noge splitskom rivom.“
I da nismo tu travanjsku večer ušetale u plesnjak hotela Park, još bih čekala. Možda… Tada bi ponavljajući san imao smisla. Ali ušle smo i plesom se predstavile, jer u ritmu glazbe pritajena senzualnost i prigušena strast, nije se mogla sakriti.
Prijatelj je plesao s mojom sestrom, izuzetno zgodnom crnkom, dok je drugi birao mene. Kasnije mi je pričao da mu se sestra činila malo prezgodnom, a ja privlačnijom (možda pristupačnijom) s lijepom tamnosmeđom kosom i istim očima.
Prilikom plesa je zaključio da sam i pametna, priznao je poslije. Nije se obeshrabrio. Sljedeći susret čekala sam nestrpljivo, jer je radio u Drnišu te su radni dani gmizali kao puževi. Nesnosno spori.
Kako smo se bolje upoznavali, sporost proteka vremena bila je sve teže podnošljiva. Kad jednog vikenda nije došao, s njegovim tada dobrim prijateljem, na moj nagovor posjetili smo ga u Šibeniku, gdje je tada stanovao. Ljubomora, sumnjičavost, nepovjerenje ili zaljubljenost? Valjda ipak ovo na kraju rečenice.
Kad vrtim danas film unatrag, mislim da je presudila bijela boja. Koliko puta me teta Onica uvjeravala da bijelo najbolje naglašava ljepotu.
U laboratoriju mi nikako nije mogla pristajati, jer ipak sam pretežni društvenjak, ali je košulja bijela utjecala na moj put. Zatekla me bjelinom na divno građenim muškim prsima, kojima sam se priljubila bliže nego ikada, već pri prvom plesu. Kad bih podigla pogled imala sam osjećaj da zaranjam u te zelene oči, koje me u ritmu glazbe nose tamo gdje upravo želim biti.
Katkad znate tako brzo da ne želite to izgubiti.
Kadgod nije bio u Splitu, nedostajalo mi je pola sebe, kao da sam je negdje posijala. Očito je i on osjećao isto te smo vikendima redovno uživali u plesu, nalazili ugodu u bliskom druženju i nezaustavljivo se primicali zajedničkoj želji podijeliti nastavak životnog puta.
Po iskustveno dobroj formuli još jednom su se povezali dalmatinski otoci sa zaleđem Dalmacije. Prepoznala sam svoje mjesto u tom zelenom pogledu, ali se nisam potrudila osvijestiti koje je to mjesto.
Možda je to bio razlog naših poteškoća u prvim godinama braka. Kad nam je trebalo biti najljepše, bili smo uglavnom razdvojeni. On preko tjedna u stanu u Drnišu, ja u Splitu s njegovom majkom i sestrom. Međutim, u vrijeme planiranja zajedničkog života, bio mu je obećan premještaj u Split. Oboje smo u to vjerovali, da li zbog naivnosti ili silne želje? Danas svejedno, ali tada je to izazvalo dio naših zavrzlama……
I danas smo zajedno s bogatim raznovrsnim iskustvom, a kad se osvrnemo možemo svjedočiti sreću usprkos teškoćama, od zavjetovanog „DA“ pred svjedocima pa sve dok nas život ne obori.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.