Ivo Mijo Andrić | Gitara klasika

 

Ono što Čarli naumi, to i ostvari. Tako je to s ljudima koji imaju jasan cilj i čvrstu namjeru da do njega dođu. A baš takav je bio i ostao moj stari drugar a danas gospodin Predrag Čarli Stanković.

Čarlija sam upoznao u srednjoj hemijskoj tehničkoj školi u Tuzli. Nismo išli u isti razred ali smo se viđali po hodnicima. Njega je bilo lako upamtiti jer se po mnogo čemu razlikovao od drugih učenika. Najviše po stasu i glasu a onda i po sklonostima za lijepo i novo. Bio je visok metar i devedeset i prav ko indijanska strijela. Nosio je dužu kestenjastu kosu, prirodno valovitu na kojoj su mu mogle pozavidjeti i mnoge tuzlanske cure. Lice mu je bilo pravilno i vidovito. Smijeh sličan izlasku proljetnog sunca i do bola zarazan. Takav bi smijeh mogao sanjati svaki holivudski glumac koga su zaobilazile glavne uloge. Glas Čarlija Stankovića bio je čaroban i bajkovit. Duboko tenoran kao pučina Jadranskog mora. Obojen nijansama spektarnih boja i tonova od la do završnog do. Nikada nisam susreo čovjeka takvoga glasa. Jesam slušao slične glasove u radijskih i televizijskih spikera. Ali Čarlijev glas ipak je bio, barem za dlaku, otvoreniji i čistiji. I danas se čudim kako ga ljudi iz lokalne radio stanice nisu vrbovali za spikera. Odatle bi brzo otišao na sarajevsku televiziju i napravio karijeru veću od one koju je imao poznati spiker i pjevač Zekerijah Đezić.

No, Čarli nikada nije pokazivao naklonost za tu vrstu posla. Čak i da su ga zvali na radio, nisam siguran da bi taj posao prihvatio. On je imao neke svoje želje i nakane i držao ih se kao slijepac štapa. U tome nije odstupao ni milimetar.

Možda se u toj sličnosti bacio na oca Vasu koji je gotovo cijeli radni vijek proveo u trgovini tekstilom i drugom nosivom robom. Vaso je bio drčan i sirov čovjek. Ispod nježnih crta lica krila se energija koja bi eksplodirala kad god mu nešto ne bi bilo po volji. Od te energije najveću štetu trpila je njegova žena Marija. Prelijepa gospođa kakvih se u Tuzli jedva moglo na prste jedne ruke izbrojati. Gospođa Marija imala je dovoljno stila i mudrosti da, uz Vasinu prijeku narav, odgoji četvero djece. Tri kćeri i sina Predraga. U kući su ga oslovljavali imenom Dragan jer je bio glavito dijete i znao je balansirati između očeve ljutnje i majčine spremnosti na kompromis u svakoj situaciji.

Kad mu se starija sestra, najprije upoznala a onda i udala za arapskog studenta Mažida, u kući je na neko vrijeme zavladalo ratno stanje. Slično onome kakvo je u to vrijeme vladalo u Libanonu, a kakvo danas vlada u pojasu Gaze. Vaso je bio protiv te veze a majka Marija tražila je izlaz da ugodi kćeri i primiri muža. Sve je to imalo negativnog odraza i na mog druga Čarlija. U želji da samostalno krči svoj put kroz život on se još u srednjoj školi odao sviranju gitare. Sa grupom istomišljenika, osnovao je VIS Bravo koji je brzo postao vodeći bend u gradu. Svirali su na zabavama i furali rock muziku kakva se mogla uživo slušati samo u većim gradovima.

Česte gaže i trošenje vremena na sve osim učenja, dovele su Čarlija u vrlo nezgodnu situaciju. Od dobrog i primjerenog učenika postao je nekom vrstom crnog ovna u razredu. U školu je dolazio obučen u ovčji kožnjak, na čijoj je poleđini bio ispisan naziv grupe Bravo. Oko toga naziva flomasterima su dopisivana razna imena i parole koje su odražavale buntovno raspoloženje mladih u drugoj polovici šezdesetih godina. Čarli je tako postao očiglednim primjer(k)om mlade osobe koja nije u svim segmentima individualnog i društvenog života djelovala sukladno zacrtanim pravcima razvoja socijalističkog samoupravnog sistema.

To će ga u završnoj godini srednjoškolskog obrazovanja odvesti dalje od rodnog grada. U nepoznato, kako se i danas kaže. Rok muzika i različiti životni eksperimenti usmjeravali su mlade ljude i tamo gdje nije bilo ničega drugog osim bogomdane neizvjesnosti. Tako je Čarli Stanković odložio svečani čin maturiranja za narednu školsku godinu, pa se u tom pogledu izjednačio s mojom malenkošću koja je uzaludno tragala za poslom gotovo godinu dana.

Baš u vrijeme Čarlijeve mature, ja sam se zaposlio u TDP Bosanka u Blažuju kod Sarajeva. Brzo sam napredovao u poslu pa sam, nakon tri mjeseca stažiranja na radnom mjestu pogonskog smjenskog tehničara, položio pripravnički ispit te dobio stalno rješenje. To mi je učvrstilo položaj u struci do te mjere da mi je šef tvorničkog laboratorija Mirko Đajić, nakon što su uvedene četiri smjene, povjerio traženje još jednog tehničara za popunu radnog turnusa. U to vrijeme jedino je Tuzla u Bosni i Hercegovini imala jaku hemijsku školu, pa su se tehnološki kadrovi nalazili na tom terenu.

Zadatak koji mi je povjeren nastojao sam izvršiti na najbolji mogući način. Da šef bude zadovoljan, a i da imam nekoga u novoj sredini koga odranije poznajem. U traganju za pravim rješenjem najprije sam se sjetio mog školskog druga Merseda Kešetovića. On je bio jedan od rijetkih koji nije uspio pronaći stalni posao. Ali, kombinacija sa Kešetovićem nije dala željene rezultate i on je brzo napustio Blažuj. U daljem kadrovskom traganju izbor je pao na Čarlija. On je bio svježe svršeni srednjoškolac, a po svim ljudskim karakteristikama zasluživao je to skromno radno mjesto.

Pregovori sa Čarlijem oko zapošljavanja u Bosanki trajali su desetak dana, uključivo i njegovo premišljanje da li da ide dalje od Tuzle ili da tu ostane za sva vremena. Već je imao nekakva iskustva po tom pitanju koja nisu ispunila njegova očekivanja, pa je bio oprezan glede nove seobe stvari u tamo neki Blažuj pod Igman planinom. No, pretegnula je muzička intuicija i tehnička inteligencija. Blažuj je predgrađe Sarajeva, a glavni grad pruža dobre šanse svakome ko ima gram mozga u glavi i dva tri zrna soli u bubrezima. Tako je Čarli donio prvu važniju dalekosežnu odluku, da u stanu na Slatini ostavi oca Vasu i mater Mariju sa sestrama, te da krene utirati vlastitu životnu stazu. Kasnije će se pokazati da je ta odluka bila višestruko korisna i da je proizvela niz važnih iskoraka u njegovom budućem radnom angažmanu.

Po dolasku u Blažuj, Čarli se smjestio u kuću kod Rajke i Ante Pašalića gdje sam i ja stanovao. Stanarina je bila niska, a komfor i sve ostalo na zavidnoj visini. Prozor od sebe u kojoj smo stanovali bio je okrenut domu kulture, lokalnom igralištu i najvećoj stambenoj zgradi u Blažuju. Gledao je na sjeverozapadnu stranu Igmana čijom je kosom izveden čuveni Igmanski marš u zimu ratne četrdeset i …neke.

Čarli se brzo uklopio u novu sredinu. U laboratoriju su ga lijepo primili, jer je bio šarmer kontra svih nas. Imao je u sebi nešto što je privlačilo ljude. Posebno one ženskoga spola. Cure su se, već u prvom mjesecu rada u tvornici, počele lijepiti za njega kao ose na saće. Kako mlađe, tako i one starije iza kojih je bio veći broj propalih veza i udvaranja. Čarli je znao balansirati sa ženskima kao i mati mu sa njegovim katkad bahatim ocem. Sve bi ih vezao uza se, a onda zauzeo gard na pristojnom odstojanju. Nekolicina mu se ipak primakla toliko blizu da je vazda izmišljao načine kako da napravi željenu distancu. Tri su u tome bile upornije od drugih. Jedna iz Lepenice čijeg se imena više ne sjećam sačekivala ga je u tvorničkim hodnicima ili nenadno upadala u laboratorij kada je sam bio u smjeni. Je li između njih šta bilo, to samo oni znaju. Uglavnom ta veza je trajala dok se nije pojavila mlađahna drugarica Desa. Curetina ko od brda odvaljena. Ona se ludo zaljubila u Čarlija. Pisala mu je anonimna pisma i slala ih iz lokalne pošte udaljene stotinjak metara od Pašalićeve kuće. Za ta pisma znao je poštar Spaso koji je o svemu tome imao svoju priču. Ta priča nije bila za širu upotrebu pa je ostala tajnom koju čak ni ja ne znam.

Dopisna ljubav sa Desom zabavljala je Čarlija, pa je smišljao razne smicalice kako da je učini zanimljivijom i što duže pamtljivom. Tako je pismom ostavljenim kod poštara Spase, zakazivao svojoj nesuđenoj ljubavi sastanke na koje nije išao. No, zato je uvijek, prolazio autobusom pokraj toga mjesta da provjeri da li ga draga čeka na tajnom mjestu. I uvijek bi je vidio kroz staklo kako pocupkuje na jednoj nozi, očekujući iz kog će se smjera pojaviti njezin voljeni Dragan. Više puta sam se mogao uvjeriti u jednostranu snagu te ljubavi kad bi sa Čarlijem istim autobusom išao na Ilidžu. Do privredne banke ili druženja sa muškom rajom iz tvornice.

Treća promašena ljubav zavodnika Čarlija bila je komšinica Boba. Pristojna plavuša koja je do ušiju bila zacopana u svoga Romea baritonskog glasa. Boba je znala satima sjediti kod Rajke, čekajući da se Dragče pojavi na ulaznim ili izlaznim vratima. Morao je pritom sići ili se uspeti niz stepenice a to je za zaljubljenu curu bilo dovoljno da ga vidi i upije zračak njegove ljepote i muškosti. Čarli je znao za tu sačekušu pa bi, kobojagi, u prolazu pozdravio ukućane sa 'dobar dan' nastavljajući se kretati u smjeru kamo je pošao. Cura je, pretpostavljam, odlazila doma sretna jer mu je taj dan, barem, čula zanosni ljubozovni glas.

Čarli je, u mlađim godinama, bio mangup svoje vrste. Volio se našaliti ispod žita zadržavajući, pritom, strogi stav i ozbiljan izraz lica. Katkad bi prasnuo u smijeh, ali to se događalo samo onda kad je htio pokazati razumijevanje za one kojima nije uzvraćao potrebnu dozu ljubavi na općepoznati način. Na onaj način kako se ljubav između muškarca i žene uzvraća od najstarijih vremena.

Možda bi sve to sa Čarlijevim nesuđenim curama izgledalo drugačije da iza njega nije bila promašena ljubav njegovog života. S tom ljubavi u srcu i mislima u glavi došao je u Blažuj. Primijetio sam to već prvih dana po njegovom dolasku u novu sredinu, kada su iz Tuzle počela pristizati pisma koja su potpisivana jednim imenom ili nadimkom 'Beba'. U prvi mah sam pomislio kako je riječ o bebi u pelenama kao tajnoj šifri Čarlijeve veze. Ali, kad sam se sjetio imena pjevačice sevdalinki Bebe Selimović, postalo mi je jasno kako tu nije riječ o konspirativnom imenu već o stvarnoj Bebi. I ubrzo sam se uvjerio kako sam bio u pravu. Čarli mi je jednoga lijepog majskog dana pokazao Bebinu sliku sa koje nas je gledala zanosna crnka. Ne baš kao Sofija Loren, ali tu negdje, u blizini. Kasnije mi je čitao neka Bebina pisma i dovodio me, najprije do suza, a onda u stanje ekstaze. Slušajući ta neizrecivo ljubozovna pisma, počeo sam vjerovati kako sam i kod boga skrivio što sam odvukao Čarlija u Blažuj. Daleko od rodnog doma i jedine mu ljubavi – Bebe.

Čarlijevo dopisivanje odvijalo se u prvo vrijeme svakodnevno. On bi prvo pročitao dobiveno pismo pa bi onda, po nekoliko sati, pisao odgovor. Zalegao bi za radni stol, podlaktio glavu lijevom rukom a desnom pisao stranice i stranice meni nepoznatoga teksta. Da je umjesto pisama, recimo, pisao priče ili roman, mogao je u tih nekoliko mjeseci imati zaokružena sabrana djela. Kao što su ih imali Maksim Gorki ili, pak, Dostojevski.

Ovako, nakon otprilike pola godine dopisivanja, pokazat će se da je cjelokupna dopisna ljubav otišla u vjetar. Čarliju su pisma od nekog vremena počela stizati neuredno, a onda se prepiska posve ugasila.

«Beba se udala» - kazao mi je jednoga dana moj cimer snuždenim glasom i sa suzom u oku.

«Kako udala» - uzvratio sam mu protupitanje na koje nije trebalo tražiti odgovor. Udaja je ozbiljna stvar i s njom nema zezancije. Ko se jednom uda, taj nema potrebu ni za kakvim dopisivanjem. Niti za čuvanjem do tada primljenih pisama. Tada ta pisma lete u vatru ili se pečate u tajne pretince pod 'strogo pov'. Takva su pravila u svim zemljama na svijetu, pa zašto bi jedna Bosna i Hercegovina bila izuzetak.

Dugo je Čarli žalio za Bebom i mislim da je nikada nije prežalio. Da jest, ne bi onako uporno bježao od cura koje su mu se nabacivale, već bi ih slagao na spisak trofeja kako je činio naš jaran i najveći Bosankin frajer toga vremena Baćo Jokić. Taj naš dobričak Baćo bio je zavodnik numero uno na Ilidži. U vremenu našeg momkovanja nije mu bilo ravnog do Saraja grada. Cura na koju bi Baćo bacio oko, pišnula bi istoga trena u gaće i to bi bilo to. Sve ostalo bi bilo stvar uzajamnog razumijevanja i aktivne miro-ljubive koegzistencije. A tu je Baćo bio maher da mu nije bilo ravnoga. Mi smo mu se u svemu divili, ali dalje od toga nismo mogli. Cure su birale Baću, a nama šta ostane. Tako je bilo. Nema se tu šta lagat, sve i da se hoće.

Nakon niza neuzvraćenih ljubavi što s njegove a što sa suprotne strane, Čarli se vratio sviranju. Prišteđenim novcima od prve plaće kupio je klasičnu gitaru i upisao se u gitarsku školu koju je u Sarajevu vodio poznati gitarist Ivan Kalcina. I prije polaska u školu ispod njegovih prstiju, po nekoliko sati dnevno, osipali su se zvukovi instrumentalnih melodija Segovie, Tarege, Fernanda Sora i drugih španjolskih i svjetskih velemajstora klasične muzike. Po desetke puta dnevno slušao sam sjajnu pjesmu 'Sjećanje na Alhambru' i mnoge druge. Uz Čarlija sam zavolio klasičnu muziku i ta mi je ljubav ostala do danas.

Na njegov nagovor, kupio sam gitaru za svirača opće prakse i počeo skidati pjesme koje je Čarli svirao. Po sluhu, jer note nisam znao. Imao sam dobar sluh i oštar pogled i brzo sam hvatao polja te prstima drobio sitne reske zvuke. Mnoge od tih pjesama, čini mi se, znao bih i sada odsvirati iako godinama nisam držao gitaru u rukama. Za vrijeme sarajevske ratne opsade gitaru sam poklonio mladom susjedu Berislavu čija me želja za svirkom podsjetila na moju davno prohujalu mladost.

Za svoju dušu sedamdesete godine kupio sam malu tamburicu koju zovem jednostavnim imenom 'prim'. I taj mi je instrument izabrao Čarli. Bio je meštar za te stvari i danima je snimao instrumente dok ne bi pronašao onaj pravi. Slušni, poslušni i dugovječni u isto vrijeme. Zato me prim i danas služi kao i prije trideset i više godina kada je kupljen u sarajevskoj prodavnici muzičkih instrumenata koja se nekada nalazila u Titovoj ulici blizu 'vječne vatre'. Tu se danas prodaje neka druga roba.

Po završetku naprednog gitarskog kursa kod Kalcine, Čarli je i dalje satima vježbao sviranje klasike. Milina ga je bilo slušati. Nije zato ni čudo što su ga cure opsjedale kao što su nasrtljive vojske opsjedale nesretni grad Troju. Ili stari Rim, sve dok ga nisu srušile, spalile i pretvorile u gomilu pepela i kamena. Gordi je Čarli tim atacima ljepšega spola odolijevao pjesmom koja se rasipala kroz Pašalićev šljivik sve do Spasine pošte i autobuske stanice sa koje smo odlazili u svijet i vraćali se doma umorni od puta i nesanice.

Mnogo je nezaboravnoga ostalo iz vremena dok sam se družio s Čarlijem. Na primjer to da sam ga samo ja zvao nadimkom Čarli i niko više na ovome svijetu. On je mene za uzvrat oslovljavao nadimkom Barni. Ni sam ne znam zašto smo razmijenili ta strana imena, osim da me on smiješnim gestama podsjećao na Čarli Čaplina. Na kakvog sam ga ja Barnija podsjetio, ni danas nemam pojma.

More je doživljaja iz toga vremena koji su mi ostali duboko urezani u sjećanju.

Recimo, u zimu sedamdeset i prve u Sarajevu je zapadao dubok snijeg. Iznad metar i kusur cantimetara. Kad je nakon obilnih padavina zasijalo sunce, nas smo dvojica u sred bijela dana počeli skakati sa prozora prvog kata. Najprije na noge, a onda i laste. Snagu za taj pothvat crpili smo iz litre ruma otvorene za doručak, a bačene prazne odmah nakon ručka. Uz rum smo mezili prijesno kukuruzno brašno od kojeg smo ponekad pripremali puru. Nakon nekoliko skokova, na prozorima susjedne zgrade visili su grozdovi gledalaca koji su bodrili naše naglavačke letove u snijeg.

Drugom smo prilikom, u rano proljeće, krenuli u patikama osvajati vrh Igmana. Koračali smo pet ili šest sati dok nismo stigli do Velikog polja. Tu smo u restoranu pojeli grah s kobasicom i popili litru kuhanog čaja s rumom, pa se onda makadamskim putem spustili kasno navečer u Hadžiće. Tamam nekoliko minuta nakon odlaska posljednjeg autobusa. Pa smo, mrtvi umorni, opet pješice, nastavili put za Blažuj. Sutradan smo spavali do popodneva i nekoliko nam je dana trebalo da normalno prohodamo vlastitim nogama. Sa toga planinarskog putešestvija i danas čuvam dokaz u obliku fotografija snimljenih u snijegu na hrpi igmanskih balvana složenih na mjestu gdje se danas nalaze olimpijske skakaonice.

Sjećam se i dana kad mi je Čarli javio za saobraćajnu nezgodu u kojoj je slupao Vasin novi auto 'zastavu 101'. Zamolio on oca Vasu da autom preveze neke stvari do Blažuja, a druge nazad u Tuzlu. Otac ko otac, nakon dužeg zatezanja dao mu auto uz obavezu da ga čuva ko oči u glavi. I sačuvao bi Čarli auto da se na krivini kod Olova nije popriječila cisterna a on sletio u provaliju duboku tri metra. Od auta je ostala uspomena da je do tada bio nov. Sve drugo je bila stvar majstora i njihove umješnosti da popeglaju i zamijene oštećeni lim te potrefe boju kakva je bila u originalu. I jedno i drugo obavljeno je tako da mu je Vaso taj strašni minus pamtio do kraja života.

Poslije tog udesa Čarli je kupio novoga 'spačeka'. I pazio ga je onako kako mu je Vaso ranije rekao. Spačekom je nekoliko mjeseci kasnije vraćao stvari za Tuzlu kad je odlučio prekinuti radnu avanturu u Bosanki.

Nakon povratka u Tuzlu počeo je raditi kao učitelj gitare u Muzičkoj školi. Učio je djecu svirati klasiku istom predanošću kako je to i sam radio u Sarajevu i Blažuju. Rezultati su brzo došli. Čarlijevi učenici kasnije su osvajali prestižne nagrade na takmičenjima mladih gitarista. Jedno vrijeme bio je najbolji u svojoj klasi u cijeloj Bosni i Hercegovini. Desetine mladih gitarista otišlo je u svijet muzike s pečatom koga je on ugradio u njihovo znanje i umijeće sviranja gitare.

***

Moj drugar Čarli i danas živi u Tuzli. Za zasluge u odgoju mladih muzičkih talenata dodijelili su mu garsonjeru u naselju blizu Hotela Tuzla. Tu provodi svoje samačke i stvaralačke dane, ne mijenjajući ništa od onoga što je u mladosti naučio ili propustio. Nerado vjerujem kako svoju prvu ljubav, negdanju crnokosu Bebu, još uvijek nije u cijelosti zaboravio.

- Ljubav je lijepa samo kad se čeka – kaže u jednoj pjesmi pokojna pjesnikinja. Ali, životom se kunem, da ljubav nije lijepa ako se dugo čeka i ne dočeka.

A još sam uvijek živ i znadem šta je ljubav. Osjetio sam je duboko u duši. I možda još dublje na vlastitoj koži.

Ne daj se dobri moj druže Čarli!

Fige ti drži tvoj stari drugar Barni!

Klasika je klasika.

Sve drugo je avdika!

Ili, ako ti to više paše, obična talašika!