Božica Jelušić | Za vremena

Za vremena o peteljci kruška

Kuša blagi njihaj svog trenutka;

Sleđen osmijeh staklenoga lutka,

Kliktaj škanjca, odapeta puška.

Cijelu vječnost rode gnijezdo slažu

Sva ta bića, koja uz nas traju,

Oni svijetu svoju boju daju,

Sjenu krila za sobom ne važu.

Hod bršljana do vrha ariša,

Bjelouška nad zgaženom lijehom.

Mirna telad što diše pod strehom,

Čekajući da se pljusak stiša.

Kad mraz padne i šume zanijeme,

Svako pismo je o rastajanju.

Trune okov u čvornatu panju,

Slabe riječi u beskrvno vrijeme.

I sve prođe, o čemu mi znamo,

Šaka pijeska, tri pregršti pjene.

Žudim one oči zadivljene,

Da me vide, za vremena samo.