ponedjeljak, 1. ožujka 2021.

Patnje mladog autora


Kritike, mišljenja, osvrti

Piše: Jelena Hrvoj

Posljednjih dana opet prečesto nailazim na diskusije o iskrenim kritikama na rad domaćih autora. Između ostalog, potegla se pokoja diskusija i zbog moje bajke pa bi voljela napisati riječ – dvije na tu temu.

Za početak treba napisati da autori nisu svete krave.

Svi mi koji objavljujemo knjige smo svjesni da su te iste knjige (ponekad i tekstovi) podložni kritiziranju. Da želimo biti pošteđeni svake vrste kritike, pisali bi za sebe i nikad ne bi objavili ništa.

Kao drugo, treba napomenuti da nisu ni čitatelji svete krave, ma koliko to možda grubo zvuči. Svatko ima pravo na mišljenje i na ukus.
"Problem dolazi kad jedna i druga strana misle da su svete krave."
Drugi problem je u tome da je naša država ustvari jedno veliko selo. Uspoređivati domaće tržište, publiku ili autore sa svjetskim je u najmanju ruku banalno. Usporedbe radi, jedan New York ima gotovo 8 i pola milijuna stanovnika, London ima gotovo 9 milijuna, a cijel Hrvatska ima nešto iznad 4 milijuna. Vjerujte mi, prema engleskom govornom području i stranim autorima smo najobičnije selo. Uz to pribrojite naš ne tako bajan trend (ne)čitanja i s lakoćom možemo zaključiti da će domaći autor za svoje karijere kad-tad nabasati na 80% svojih čitatelja.

Ajmo sad na samo-kritiziranje. Iz perspektive autora moram napisati da će oštra kritika gotovo uvijek zaboljeti. Pobogu, netko vam za pisanu bebu veli da nije dobra. To vam je ravno usporedbi kao da vam netko stane pred dijete, upre prstom i kaže, ne sviđa mi se. Zbog toga znamo nabasati i na autore koji žustro brane svoju pisanu bebu. Ali, ali… autor bi trebao biti taj koji će razlučiti što se kritizira. Ako netko primijeti da je beba zamusana, nećete se uvrijediti na to, već ćete očistiti bebu. Jel' tako? Ipak, ako netko veli da beba ima plave oči, a taj netko voli smeđe oči, e tu ćete se dići na zadnje noge.

Ono što pokušavam objasniti je da su konstruktivna kritika i dobronamjeran savjet uvijek dobrodošli. Uvijek. Ne očekujemo od čitatelja da će nas samo tapšati po leđima. Vaše je mišljenje i viđenje našeg rada jako, jako važno. Zbog vas se razvijamo i popravljamo greške. Zbog konstruktivne kritike se nikad ne bi trebalo uvrijediti. Ali u isto vrijeme treba znati da je kritika dvosmjerna ulica, a mišljenje jako subjektivna stvar.

Kritizirati samo da se kritizira nikome nije od koristi. I tako, ako mi netko, na primjer, napiše da mu se moj rad nije svidio jer ne voli takav žanr ili ako da konstruktivnu opasku, na tome ću zahvaliti. Ali ako netko počne kenjati bez argumenata samo da kenja, normalno je da takvo mišljenje neću prihvatiti. Isto vrijedi i za druge autore.

Treća činjenica, koja se često ne sviđa ni čitateljima, ni autorima je: važeću kritiku ne može dati nitko osim književnog kritičara. Ne želim sad ulaziti u kvalitetu književne kritike u Rvata jer i ona je dosta aljkava. Idemo sad na teoriju koja većini ne leži baš. Pravu kritiku može dati netko tko je izučavao pisanu riječ i na grbači ima pogled iz malo više perspektiva od one stilske. Nije dovoljno da samo pročita more knjiga u tom žanru. Primjera radi, susjeda Marica će vam možda reći da imate bronhitis, ali nećete ići susjedi Marici po uputnice i lijek. Je li tako? Liječnik je taj koji će usput provjeriti imate li možda i upalu pluća. Ukratko, ljudi se školuju s razlogom.

Summa Summarum, nemojte se nikad bojati dati mišljenje, ali prije nego ga date, morate znati da ste vi ti koji autoru dajete vjetar u leđa ili mu režete krila, a autor je taj koji mora staviti ego na uzde i procijeniti pomaže li mu mišljenje ili ne.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.