Ivo Mijo Andrić | Josip Budiša: Konformist

 

Romaneskne slike današnjice Naklada Uliks, Rijeka, 2017. i 6.9 PO RICHTERU, Ogranak Matice Hrvatske u Imotskom i VN KS, 2019.

U vrijeme kad mladi ljudi sve više napuštaju naše prostore u potrazi za poslom, stabilnijim društvom i sigurnijom egzistencijom, starije generacije i nakon odlaska u mirovinu nastavljaju svoj životni put, djelujući na raznim područjima rada i stvaralaštva. Mnogi od pripadnika tih generacija čak se u poznim godinama okušavaju na poljima slikarstva, književnosti i drugih vrsta umjetnosti. Na taj način vlastite živote čine ljepšim i smislenijim, obogaćujući usput kulturu naroda i podneblja kome pripadaju.

Jedan od tih vrijednih stvaralaca je i Josip Budiša, spisatelj iz Kaštel Sućurca. Nakon odlaska u mirovinu, Budiša se vratio svojoj potajnoj ljubavi iz mladosti i prihvatio se pisanja kao poslanja koje će ga pratiti do kraja života. Tako je to s ljudima koji desetljećima nose u sebi želju i potrebu da se, makar pod stare dane počnu baviti onim što su propustili u mlađim i srednjim godinama. Josip je od polaska u školu zavolio knjigu i nije se od nje odvajao cijelog svog radnog vijeka. Čak se jedno vrijeme, uz svoj stalni posao, povremeno bavio i prodajom knjiga, što je učvrstilo njegovu vezu s tom vrstom intelektualnog i umjetničkog proizvoda.

Kad je ostvario pravo na mirovinu, pisanje se nametnulo kao jedina korisna i vrijedna djelatnost kojoj je posvetio svoje slobodno vrijeme. Tako je u nekoliko proteklih godina iz njegove književne radionice u svijet odaslano pet proznih knjiga koje su pronašle svoje čitatelje, ne samo u lokalnoj, već i u regionalnoj zajednici, s tendencijom širenja i izvan državnih granica. Književnost je grana umjetničkog stvaralaštva koja dopire dokle dopire jezik na kome je djelo objavljeno.

Josip Budiša je u svoj literarni opus u posljednje dvije godine uvrstio dva nova romana. Radi se u široj pripovijesti pod naslovom Konformist, te nešto dužoj romansiranoj prozi indikativnog naslova - 6,9 po Rihteru.

Prvi roman bavi se temom iz svakodnevnog života, čiji sadržaj otkriva sam naslov. Autor u deset poglavlja prenosi čitačima ispovijest glavnog junaka Duška koji je za svojih sedamdesetak godina preživio Drugi svjetski rat, prošao kroz dva društvena sistema, osjetio teret neimaštine i tragičan gubitak roditelja i ostao uspravan u vremenu koje je prethodilo novom ratu i raspadu zemlje za koju se borio i u kojoj je stekao ili naslijedio imetak zavidne vrijednosti. U takvim okolnostima, njegovo se ponašanje prilagođavalo situacijama kroz koje prolazio, ali je ipak ostalo u prihvatljivim moralnim granicama. Moglo bi se reći; standardnim i primjerenim čovjeku njegovog socijalnog porijekla i stečenog statusa za ratne i radne zasluge.

Priča glavnog junaka Budišine pripovijesti slična je ispričanim i neispričanim pričama mnogih ljudi toga vremena. Svi su oni prošli čistilište obiteljskog i društvenog življenja i opstali zahvaljujući iznadprosječnim umnim i radnim sposobnostima. U svakoj situaciji kroz koju su prolazili znali su se postaviti i snaći na način koji im je umanjivao rizike gubitka, a uvećavao mogućnosti dobitka. Vrijedni i poduzetni Duško u mladosti je isplivao iz bračnog roditeljskog brodoloma i nastavio jedriti morem koje mu je nudilo kristalnu dubinu i nepregledne širine kretanja i uspona kakav se u svim tim okolnostima samo može poželjeti. Pametna glava, vrijedne ruke i brze noge omogućile su mu da zaobiđe brojne prepreke i da ostane na visini zadatka koji se pred ljude postavlja u raznim fazama njihovog života.

Njegova je priča u početku tužna i žalosna, u pojedinim detaljima koji se tiču sudbina članova obitelji i tragična, ali ima fabulu čiji je epilog, unatoč gubitka najbližih, prožet optimizmom, koga usmjerava nova mladost i neugasle ambicije generacije na odlasku. Autor znalački i u relativno mirnom tonu vodi radnju ispovijedanja glavnog junaka, ubrzavajući na momente odlaske onih koji su svoje uloge odradili s manje ili više životne uspješnosti. Svakako, glavni likovi – njegova majka i biološki otac glavni su junaci koji daju smisao cijeloj priči i čine je uvjerljivom i dramatičnom do samoga kraja. Završni dio pripovijesti ispričan je u ubrzanim tempom, tako da su izostali mnogi detalji koji bi osvijetlili neke faze iz života cijele obitelji i njezinih pojedinih članova. No, ni to ne umanjuje narativnu i umjetničku vrijednost ovog kratkog romansiranog djela.

Pisac Josip Budiša pokazuje zavidnu vještinu i rječitost u prezentiranju dijaloga glavnih junaka i drugih likova. Doima se kao da je cijelo štivo pisano u obliku predloška za filmski scenarij koji ima zaokruženu dijalošku cjelinu da bi se, uz male intervencije moglo pristupiti snimanju filma toga naslova. Ono što mu nedostaje jesu opisi ambijenta i prirodnog okoliša, kao i vremenskih i društvenih mijena unutar polustoljetnog perioda u kojem se radnja romana odvija. To će autor, vjerujem, otkloniti u svojim sljedećim proznim djelima na kojima radi, ili će raditi u vremenu koje je pred nama.

Drugi roman neobičnoga naslova: 6,9 po Richteru dinamična je priča o dvojici radnih kolega Petru i Zvoni, koji nakon preseljenja u nove radne prostorije, upoznaju dvije prijateljice Tanju i Katiju. Između njih se razvijaju neobične paralelne ljubavne priče od kojih je ona prva; rastavljene Tanje i Petra koji je pred razvodom, brza i interesno učinkovita, dok je druga spora i rasplamsava se tek nakon smrti Zvonine supruge Ane.

Autor u liku naratora povremeno preuzima uloge svojih glavnih muških junaka, vodeći radnju mirnim, ali i uzburkanim ljubavnim vodama prema očekivanim bračnim lukama, te plete priče njihovih obitelji u kojima su bivši muževi i žene prolazni likovi, a djeca obaveza koja ih prati do kraja života. Reklo bi se: tipične storije kakvih u današnjem vremenu ima gotovo na svakom koraku. Za razliku od Petra i Tanje, koji su nestabilne ličnosti iza kojih su raspadnuti brakovi i novi životni početci, Zvone i Katija su osobe snažnog karaktera i obiteljske vjernosti, pa se njihovo zbližavanje odvija na distanci sve do tragičnog gubitka prethodnog bračnog partnera.

Pisac Josip Budiša prati svoje glavne i sporedne likove, unoseći brojne detalje iz njihovih životnih sudbina. U želji da radnju učini sadržajnijom i zanimljivijom, niže dijaloge i događaje kao na filmskoj traci, uvjeren da će tako držati čitatelja u napetosti do samoga kraja romana. Pri tome gubi iz vida da romaneskna štiva moraju sadržavati i druge vremenske, ambijentalne, prirodoslovne, meteorološke i ine opise koji su nužna sastavnica svake realistične životne priče. Na mnogim mjestima, usiljeni dijalozi kod čitatelja će proizvesti suprotan efekt i moguću potrebu za preskakanjem pojedinih nevažnih dijaloških sekvenci u kojima nema poetike življenja, niti bilo čega izazovnog i vrijednog pamćenja.

Zato bi autor u svojim budućim djelima trebao slijediti iskustva poznatijih romanopisaca, koji vode računa o razmjeri dijaloga sa ostalim komponentama proznog pisanja. Tako će izbjeći prazna i poluprazna prepričavanja nebitnih stvari i detalja što opterećuju radnju i, za ozbiljnije čitače; dijelom je čine nezanimljivom, a na momente, čak i dosadnom.

Oba ova romana nedvojbeno ukazuju na dobre mogućnosti spisatelja Josipa Budiše, da u daljem radu izgradi svoj stil pripovijedanja unošenjem u nova djela onih literarnih elemenata koji su nužna sastavnica proznog stvaralaštva. To će najlakše postići paralelnim čitanjem kvalitetnih romana hrvatskih i drugih pisaca i pomnim analitičkim ponovljenim čitanjem svojih do sada napisanih romanesknih štiva. Učenje na vlastitim nedostacima i pogreškama najbolja je škola, koju su primjenjivali mnogi poznati književnici kod nas i u svijetu.

S tom završnom opaskom, želim Josipu Budiši nova literarna ostvarenja koja će jezikom, stilom i literarnim umijećem nadići ova dva, u svakom pogledu, tematski i sadržajno zanimljiva romana.