četvrtak, 25. ožujka 2021.

In memoriam Tomislav Meštrić

 

DUŠA OD ČOVJEKA – TOMISLAV MEŠTRIĆ – MALI MEŠTAR

Pročitah s nevjericom: Danas nas je napustio još jedan čuvar tradicije, čakavski pjesnik Tomislav Meštrić. U svom lirskom stvaralaštvu, originalnim izričajem i stilom, progovarao je zvonkom kukljičkom čakavicom. Iza sebe ostavio je devet zbriki čakavske poezije: "Bodulska besida", "Lanterna gori","Na storomu fundamentu","Korenat sa zjuga","Na raskrižju vitrov","Krhotine čakavštine","Vavik na Orac","Molo misto srca moga" i "Perušina na fortuni vitra". Dugi niz godina surađivala sam sa barba Tomislavom, usvajala svaki njegov prijedlog za očuvanje čakavice, a bila mi je i čast promovirati njegove zbirke. Ovaj pjesnik rodnog mjesta i školja, koji je samog sebe nazivao „Stori čovik, mlodi pisnik“ nedvojbeno je doprinio hrvatskom čakavskom izričaju. Počivaj u miru dragi naš Tomislave. Čuvat ćemo neprocijeniv zapis Vaših stihova. - (Vesna Benić).

Nađoh jedan od prvih svojih tekstova o Tomislavu – Duši od čovjeka. Tomislav Meštrić – Mali Meštar kako se je znao sam zvati. Meštar je to od ljudskog i pjesničkog formata.

Tko je Tomislav Meštrić riječima Tomislava Meštrića?

Tomislav Meštrić: Rođen u prekrasnom mjestu Kukljici na otoku Ugljanu 1931. godine, u siromašnoj porodicitežaka i pomoraca.Otac je cijeli radni vijek bio pomorac, a majka  čuvarica doma, temelja, komina i ognjišta, domaćica, odgajateljica  i težakinja.

………….

Tri kantuna od kuče / Nosila je brižna mati / A četvrtoga je pobočila / Ka je toc pošo navigati

…………..

Svaki put kad bi otac nakon duge plovidbe na kratko navratio doma, materi bi darovao  dijete, tako da sam ja bio četvrto, od šestero djece i to jedino muško. Očeva primanja su bila nedovoljna za život brojne obitelji,a osim toga u ono doba i ne redovita, pa smo se ispomagali s škrtom otočnom poljoprivredom. Glavni težak je opet bila majka uz pomoć nas djece.Dakle, prvih mojih deset godina života, u poraću Prvoga i predraću Drugoga svjetskog rataživio sam u siromaštvu polugladan i polugol, ali sretno.

………..

Potribe je bilo koliko očeš / Prozna kuča, mršava kesa / Živilo se je brez nervoze / Brez šoka i brez stresa.

……….

A onda  Drugi svjetski rat!

Četiri godine na izoliranom otoku kao crkveni miši. Neimaština, glad  i strah za goli život. Nemogu ni zamisliti kako se osjećala naša majka gledajući bezpomoćno šest gladnih ustiju.

………

Od potribe i od glodi / Od debulece son se treso / Ni sada mi ni čoro / Kako son izreso.

………..

Nako rata (1945.) i završene Osnovne škole u Kukljici,roditelji su odlučili dati me „na skule“, da postanen činovnik, da bi mi omogućili lakši život, od života kojeg su oni živjeli.To je bila velika odluka, jer ja sam bio jedino muško dijete.

Eto, tako sam doplivao do Zadra s plimom koja se je tada kretala iz sela prema gradovima.Završio sam nižu Gimnaziju u Zadru, Srednju školu za zdravstvene tehničare u Splitu, Višu  u Zagrebu i tako ostvario želju mojih roditelja.

………….

Roditelji su kod sv. Petra / Sestre su se udale / A jo u Grodu / I u leti i u zimi / Dimnjok višje ne dimi!

……….

U zvanju Višeg zdravstvenog tehničara, cijeli moj radni vijek (40 godina) radio sam u Kliničkim laboratorijima više zdravstvenih ustanova u Zadru, osim  4  godine, koje sam radio u Njemačkoj također u struci.

Cijeli moj radni vijek protekao je u marljivom i odgovornom radu zaljubljenim u poziv koji sam odabrao.Brinuo sam o obitelji (supruga i dvije krasne kćerke) i o egzisteciji kao i svi moji vršnjaci u to poratno doba. Moram priznati da o poeziji nisan ni sanjao!

A onda je prispjela 1990 godina, vrijeme moje mirovine i početak još jednog rata.

………

A ka je toj don prispi / Kaj da me je grum / Iz vedra neba pogodi. /Finila je jena životna staza / Našo son se na raskižju / Brez cilja i putokaza. / A unda mi je vrime priskočilo / Nova vrota mi oškrinilo…

…………..

A  ono Poezija, i to Čakavska, na idiomu rodne mi Kukljice ! Jer, Čakavica je:

………..

Govor moje matere / To je jazik moga mista / To je besida moga ditinjstva!

…………..

Ocjenjivači moje prve zbirke Bodulska besida, bili su, Akademik Božidar Finka i prof. Miljenko Mandžo. Njihove ocjene, savjeti i ohrabrenja, dali su mi podstrek da nastavim pa je moja „Treća dob“ obogaćena  novom zanimacijom koja me čini sretnijim  i korisnim.

…….

Švere se na kanpanelu vrtu / A vrime kaj strila pasivo / Donosi nove novitodi / A storo gazi i ne badivo.

……..

Zoto u preši pišen / Jer joko se bojin / Da bar čakoli ostane / I u pismaman mojin.

Nikola Šimić Tonin


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.