Dragan Gortan | O noćnom vlaku i krošnjama koje šume

 

(za Zlatka)

te si večeri stao na prag moje studentske sobe

rekavši... moramo poć doma... umro mi je otac, (moj nono)

u kupeu noćnog vlaka utrnuli smo svjetlo

i vozeći se tako u mraku pričali smo

rekao si mi kako si jednom, prije svog odlaska

probdio noć u maloj kapelici na groblju

i razmišljao o životu i smrti

pričajući tako u mraku

nismo ni primjetili tunele koji su pred Postojnom zaredali

i meni se učini da i ja, kao i ti, o smrti sve znam

i da je ona samo jedan mračni tunel kojeg i ne primijetiš

osvijestiš li taj mrak

ali svo to naše znanje rasplinulo se

i nestalo već na kućnom pragu

gdje smo se rasplakali... najprije ti pa ja

jer o smrti tu nitko ništa nije znao

čak ni stari svećenik koji je molio

iz crne knjižice čije su korice govorile

da su u svom postojanju ispratile mnoge

ti si o smrti saznao sve, dvadeset godina kasnije

kad ti je došla kao milost da te spasi od besmisla patnje

posjećujem vas na istom groblju, rjeđe nego što bih htio

dođem s onim istim neznanjem koje se te večeri dovezlo

sa mnom u noćnom vlaku, dignem pogled u krošnje čempesa

u te krošnje koje su se nagledale tolikih smrti, htio bih da pitam,

a one samo šume... ne znašššššš... ne znaššššššššššš