utorak, 30. ožujka 2021.

Dragan Gortan | O noćnom vlaku i krošnjama koje šume

 


(za Zlatka)
te si večeri stao na prag moje studentske sobe
rekavši... moramo poć doma... umro mi je otac, (moj nono)
u kupeu noćnog vlaka utrnuli smo svjetlo
i vozeći se tako u mraku pričali smo
rekao si mi kako si jednom, prije svog odlaska
probdio noć u maloj kapelici na groblju
i razmišljao o životu i smrti
pričajući tako u mraku
nismo ni primjetili tunele koji su pred Postojnom zaredali
i meni se učini da i ja, kao i ti, o smrti sve znam
i da je ona samo jedan mračni tunel kojeg i ne primijetiš
osvijestiš li taj mrak
ali svo to naše znanje rasplinulo se
i nestalo već na kućnom pragu
gdje smo se rasplakali... najprije ti pa ja
jer o smrti tu nitko ništa nije znao
čak ni stari svećenik koji je molio
iz crne knjižice čije su korice govorile
da su u svom postojanju ispratile mnoge
ti si o smrti saznao sve, dvadeset godina kasnije
kad ti je došla kao milost da te spasi od besmisla patnje
posjećujem vas na istom groblju, rjeđe nego što bih htio
dođem s onim istim neznanjem koje se te večeri dovezlo
sa mnom u noćnom vlaku, dignem pogled u krošnje čempesa
u te krošnje koje su se nagledale tolikih smrti, htio bih da pitam,
a one samo šume... ne znašššššš... ne znaššššššššššš

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.