srijeda, 24. ožujka 2021.

Aleksandar Žiljak | Ne ističem razliku između kapitalizma i nacizma, mladost i eros žrtvuju sva fašistoidna društva

 

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Kritičari su mu skloni, objavljuje puno i bavi se sf-om, jednim od globalno najpopularnijih žanrova – Aleksandar Žiljak ima sve pretpostavke za status književne zvijezde koju bi cijenile i publika i kritika. Kod nas ipak razvoj autora napreduje nešto sporije nego u zemljama razvijenije književne tradicije i tržišta, pa za Aleksandra Žiljka danas znaju uski krugovi posjetitelja sf-konvencija i obožavatelji sf-a koji cijene originalnost i bogatstvo ideja. Ovaj multitalentirani elektrotehnički inženjer impresivnog obrazovanja uređuje sf časopis Ubiq, bavi se ilustracijom i sam ilustrira svoje naslovnice. Njegova ostvarenja redovito odnose nagrade na sf konvencijama, a kad čitatelji zavire u neki od njegovih romana, naći će se u novim svjetovima koje Žiljak opisuje komunikativno i s lakoćom. Originalnost, simbolika i uvjerljivost kojom prikazuje distopijske svjetove čine ga jednim od danas najzanimljivijih autora od kojeg se očekuju nove ideje i pomaci, tim više što se u njegovim romanima vidljive poveznice sa suvremenicom oguglalom na otuđenost, dominaciju sile i žrtvovanje slabijih. Perspektiva iz koje Žiljak promatra svoje svjetove s jedne strane kritizira bezosjećajni sustav i pokazuje razočaranost i rezignaciju, ali autorova zaigranost i maštovitost ne dopuštaju poraz i unatoč svim teškoćama na kraju pobjeđuju pravda, razum i šarm glavnih likova.

S Aleksandrom Žiljkom razgovaramo o njegovim romanima koji se još mogu nabaviti samo u knjižnicama, o današnjem statusu sf-a kod nas i u svijetu te o komunikaciji sf-a i kanonske književnosti.

U romanu Ndanabova djeca, u distopijskoj budućnosti, kroz borbe protiv čudovišta koja prijete opstanku ljudske vrste razotkriva se slika centraliziranog, dehumaniziranog društva koje žrtvuje mladost i eros za svoj opstanak na vlasti. Zašto imena likova, Slaviša, Sanja, Katarina… stvaraju dojam da je ta okrutna distopijska slika neugodno bliska?

Zato jer i jest. I prostorno i vremenski. Priče su mi ipak prostorno-vremenski disperziranije, a od četiri moja romana Irbis i Ndanabova djeca se odigravaju najvećim dijelom u našim krajevima i u ovom stoljeću. Poseidonia se odvija u drugačijem 19. stoljeću, s epilogom u Opatiji, a jedino je Zagonetka Zmajskih otoka priča s koloniziranog planeta u daljoj budućnosti.

S druge strane, mi u povijesti praktično nemamo društvo koje nije prije ili kasnije žrtvovalo mladost i eros za svoj opstanak. Ndanabova djeca su između ostaloga roman o djeci u ratu, koja se u divovskim biomehanoidnim paukovima bore protiv nespoznatljivih čudovišta. I konačno, društvo skicirano u romanu je fašistoidno. Ne pokazuje se doduše visina kukuruza, ali primjerice opisi odora Specijalne oklopne divizije biti će poznavateljima neugodno bliski. Ja sam duboko uvjeren kako će 21. stoljeće biti stoljeće fašizma. Volio bih da griješim, ali u ovom trenutku se više ne usuđujem ni nadati se kako će biti bolje. S obzirom na smrtonosnu globalnu pandemiju koja se spominje u romanu i predstavlja važan dio kulise za priču (roman je objavljen 2018. i pisan još godinu-dvije ranije), te sve ono što se događa oko covida, pogriješio sam jedino u broju mrtvih i žestini bolesti, naravno ako virus ne mutira u nešto stvarno gadno, što je opcija o kojoj se u zadnje vrijeme počelo ozbiljnije govoriti. Covid i mjere kojima svjedočimo su generalna proba za fašizam, traži se samo pravi neprijatelj. I u mom romanu, i u stvarnosti, to je pandemija, samo što ona u mom romanu pobije 95 posto čovječanstva. Inače, da se razumijemo: cijepite se!

U romanu Ndanabova djeca ženski i muški likovi su ravnopravni dok u romanu Poseidonia upoznajemo dvije hrabre i duhovite glavne junakinje. Zašto su Vam kao autoru zanimljivi ženski likovi?

Kao prvo, zabavni su mi za pisati. Drugo, tu koristim mali prljavi trik. Mi živimo u društvu koje žene još uvijek smatra slabijim spolom, sviđalo se to nama ili ne. Pa kad kao pozitivni glavni lik uzmete nekog slabijeg, za očekivati je čitateljevu pojačanu empatiju prema takvom liku, povezano sa seksualnom privlačnošću. Ovo je manipulacija emocijama publike, ali manipulacija je u opisu radnog mjesta pisca. Posebno ako ne radite Mary Sue lik, već junakinju protjerate kroz sito i rešeto, a onda ona izađe kao pobjednica, podvrgnuta iskušenjima, gadnim ako treba, da bi njena priča bila zanimljiva, ono za što se bori važnije i njen uspjeh utoliko veći. Priče u kojima junakinji sve ide od ruke su zapravo dosadne.

Drugo, moji uzori su pojedini pisci koji su baratali ženskim likovima, npr. John Varley, William Gibson, čak i Heinlein dok nije prolupao, a još više američki SF akcijski film 1980-ih, koji je bio krcat akcijskim junakinjama, bolje pisanim nego li u današnjoj empowerment kulturi u Hollywoodu. Jedna Ellen Ripley ili Sarah Connor ili Leia Organa, a da ne govorimo o kung fu štemericama ili Japankama kad se prime katane, mele bi pod onime što danas prolazi kao heroine (ok, Hermione Grainger je iznimka, ništa kontra Hermione Grainger, te Henrijete Granić kad prizove palež napalmom, vidi Henrijeta Granić i Knjiga hudih čini, moj kratki roman u Ubiqu 20), a služi da se nameću političke ideje, iza kojih, bojim se, ima malo borbe za ravnopravnost, a puno otimanja za velike filmske budžete.

Dalje, što se tiče ženskih likova: Imamo tu i konflikt ženskog, koje smatram generalno dobrim (oh, naivnog li mene), te muškog načela, često zlog, i to apsolutno zlog. Apsolutno zlo postoji. To je zlo Haifisch Insela, Paschendalea, Auschwitza, Nankinga, polja smrti, Rwande (ne spominjem neka od ovih mjesta izvan konteksta mojih romana) i to zlo se ne da slomiti u okvirima patrijarhata, jer je iz njega izniklo. To je uostalom zlo Zvijezde smrti ili Weyland Yutanija ili doktora Zole ili Thanosa. I ova filmska zla nam se mogu činiti naivna i stereotipna, dok se ne sjetite konkretnih povijesnih primjera. Treba ta zla proučavati, da ih se prepozna na vrijeme (uzmite si Sebag Montefioriev Mladi Staljin: odakle je Sosa Džugašvili došao, imali smo sreće s njim takvim kakav je bio), ali se protiv njih i boriti, protiv mojih likova kao što je Joseph Baxter u Poseidoniji, ili general Hayden u Ndanabovoj djeci, ili Krvavi Kidd u Zagonetki Zmajskih otoka, konačno i cijeli kapitalistički sustav u Irbisu. Ja više ne radim razliku između kapitalizma i nacizma, vidite o tome tekst Harry Potter i duh brkatog kaplara u mojoj najnovijoj knjizi filmskih predavanja Zvijezde u noći.

Poseidonia je prvi hrvatski steampunk roman. Kako su prihvaćene podvrste sf-a – fantasy, steampunk, cyberpunk kod nas i u svijetu? Koje su varijante danas najpopularnije?

Kod nas je problem što fragmentacija žanra na podžanrove znači malu publiku za sve. Razni podžanrovi fantastične književnosti se javljaju i onda gube na popularnosti, vjerojatno nikad sasvim ne nestajući. Mene steampunk ne zanima da bih izmišljao parnu skalameriju, uostalom na tragu Julesa Vernea, već da raspravljam o 19. stoljeću. Jer, mi zapravo ne živimo 20. stoljeće, već 19. Ideologije koje nas formiraju su ideologije 19. stoljeća. Iscrtane granice u Evropi i svijetu posljedica su zapravo događanja u 19. stoljeću, koja su onda kulminirala u klanjima 20. Raspojasani kapitalizam, rasizam, militarizam, masovne vojske, bitke sa desecima i stotinama tisuća mrtvih, sve je to zapravo 19. stoljeće, uz dodatak industrijskog ratovanja (strojnica, tenk, artiljerija, avijacija) i istrebljenja ljudi (Bomba, ciklon B). Analiza podrijetla svih tih zala i poziv na borbu protiv njih je razlog i jedini smisao ozbiljnog bavljenja steampunkom. Ja se u Poseidoniji bavim kolonijalizmom, izopačenjem darvinizma da se opravda kolonijalni genocid, militarizmom, razularenim maltuzijanstvom i socijalnim spenserizmom, sve uz puno lezbijskog seksa, pokojeg komodskog zmaja i jednog gingantopiteka. Znate, kad sam pisao tu stakleničku džunglu, mislio sam da pretjerujem, dok to nisam vidio nešto kasnije u praškom zoološkom i botaničkom vrtu. Ali, naravno, i još važnije, bavim se i revolucijom!

U svojim romanima manipulirate emocijama, erosom i akcijom kao u akcijskom filmu ili stripu. Kako se danas na velikim tržištima prelijevaju ideje iz literature u film, strip i obratno? Gdje se ideje najčešće rađaju, koji medij vodi, a tko slijedi?

Prvo i osnovno, ja sam filmski režiser frustriran neimanjem para. Da imam novaca, ne biste me čitali, već gledali. Ja svoje scene režiram u glavi, postavljam kulise, mičem glumce među njima, stvaram slike.

Trenutno se u Hollywoodu prežvakavaju superhetojski stripovi, te restartaju stare franšize, sa slabim umjetničkim uspjehom. Malo je toga novog i to nije dobro, ali dovoljno me davno prestalo biti briga za Amere da bih se zbog toga uzrujavao. Disney je tipični primjer onog o čemu govorim. Film, posebno blokbasterski, više generalno nije mjesto gdje niču nove ideje. Govorim, jasno, o fantastici. Nema ideja, nema hrabrosti, nema kreativnosti.

Od 2007. godine uređujete časopis UBIQ koji je i književna scena dočekala s pohvalama, o čemu svjedoče pohvale u Vijencu i Zarezu. Također, vrlo su pohvalne i kritike Vaših romana. Kako kod nas komuniciraju sf i kanonska književnost? Koliko se međusobno podržavaju?

Smatram da ne komuniciraju dobro i to je stari problem. Nekoliko antologija hrvatske fantastike sedamdesetih i osamdesetih izrijekom se ograđivalo od SF-a. Prva ozbiljna antologija hrvatskog SF-a bila je Ad astra iz 2006, koju smo uredili Tomislav Šakić i ja. Ako pak kanonski pisci uđu u SF, često otkrivaju toplu vodu. Pohvalne kritike u nas nažalost ne znače čitanost i eksponiranost.

S druge strane, imamo određeni rast akademskog proučavanja SF-a, od Darka Suvina i Zorana Kravara, preko niza diplomskih radova na našim fakultetima, ili Petre Mrduljaš, ili recimo Aleksandre Wojtaszek iz Krakova. Dio tih radova objavljivan je u Ubiqu.

Vaše priče čitaju se na desetak jezika, a roman Poseidonia preveden je na češki. Koja je literatura oblikovala Vas kao autora? Koja literatura formira današnje hrvatske autore sf-a? Koliko je UBIQ pridonio razvoju mladih sf-autora?

Rekao sam već što su moji uzori. Osim u Češkoj, u Njemačkoj mi je objavljena zbirka priča Welche Farbe hat der Wind, a u Britaniji As the Distant Bells Toll. Nažalost, recepcija i prodaja mogli su biti i bolji. Tu se plaća cijena jezičnoj rascjepkanosti kontinenta.

Razvoj mladih autora je nešto što je u Ubiqu samo polovično uspjelo, i time sam nezadovoljan. Ubiq sada smatram relevantnijim po teoriji, nego li prozi, iako se trudimo objaviti najbolje od onog što nam dolazi. Ali očito je da se početni napon ispraznio, i to me brine. Primjetno je i kako srpski autori bolje pišu od hrvatskih, i po temama i stilski.

Naš SF vani je vrlo cijenjen, što dokazuje i nagrada Eurocona časopisu Ubiq 2011. godine. Je li hrvatskim čitateljima poznata literarna kvaliteta koja se proizvodi na hrvatskom jeziku? Koliko su odbori za kulturu koji odlučuju o potporama svjesni hrvatske dominacije na europskoj i svjetskoj sf-sceni? U kakvim uvjetima rade hrvatski pisci sf-a?

Naša SF proza nije dovoljno poznata. Naklade su male i sve ovisi o potporama i otkupima, i to nije dobro. Inače bih bio jako oprezan s tezama o dominaciji. Imamo nekoliko dobrih, ali slabo zapaženih autora, uključivo i mene. Sustav potpora Ministarstva kulture uglavnom nam je naklonjen, ali iznosi su prilično maleni.

Magistrirali ste elektrotehniku i radili kao profesor informatike i elektronike, a od 1990. bavite se ilustracijom, dok od 1991. pišete sf priče. Osjećate li se kao pisac koji je završio elektrotehniku ili kao elektrotehničar koji piše?

Osjećam se kao neuspjeli pisac. Ne loš, to nije isto, ali neuspjeli. Jedva dobijem recenziju ili dvije, honorari su mizerni, a potpore MK nisu nešto na čemu se može graditi ekonomija. Jedina još nada je proboj van, što znači samoprevođenje na engleski.

Dobitnik ste više nagrada Sfera na konvencijama znanstvene fantastike. Kakva je konkurencija na konvencijama, a kakva atmosfera? Jesu li Vam konvencije i dalje zanimljive, iako već godinama odnosite nagrade? Ima li autora koji vas zadivljuju kvalitetom ili svježim idejama?

Atmosfera na konvencijama je obično izvrsna (ako se ne dogodi neki incident, tipa krene prokišnjavati strop, ne izmišljam), ali se ne mogu oteti dojmu da je književnost nešto što još zanima samo stare konje. Ne uspijevamo domaći SF učiniti zanimljivim novim generacijama. I to je problem. Jasno, covid je potpuno poremetio kalendar konvencija prošle i ove godine. Koliko znam, jedina konvencija s trenutno poznatim terminom je SFeraKon 21-23. svibnja, u parku Ribnjak u Zagrebu. Naravno, ako nas ne spriječe epidemiološka situacija ili loše vrijeme. Ali, konvencije su prilika za druženje i upoznavanje, i mjesto dobre zabave!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.