subota, 16. siječnja 2021.

Žaklina Kutija | Kontejner

Razmišljajući kako zaustaviti priču koja je bubnjala u meni i htjela van iz mene, kao i mnoge prije, zapela sam na rupu u asfaltu i moj brižno skrivani otpad rasuo se po jednosmjernoj cesti s dvije trake koje su vodile u stari dio grada. Staklo se kotrljalo u raznim smjerovima, a ja preneražena smišljala kojim ih redoslijedom najbrže pokupiti. Sitni sati. Zveckanje je razbudilo neke koji su izvirili na prozore s desne strane ulice i privuklo pozornost onih koji su, vječno naslonjeni, pratili sve na ulici.

Što gledaš, htjela sam reći jednoj od njih. Evo sad si vidjela. Jesu, boce su... ali ti to znaš, samo, htjela si mi vidjeti lice, podrugljivo buljiti. Nije. Smirila se i, kao da radi značajan posao, počela skupljati boce polako pogledavajući svaku, kao da će ju staviti na policu trgovine, a ne u vreću za otpad. Malo se zaboravila, jer, u jednom trenutku je prema njoj jurio automobil. Naravno, vozač nikoga u to vrijeme nije očekivao na jednosmjernoj dvotračnoj cesti pa je nagazio gas. Opsovao je glasno, divlje, prostački, prestrašen moguće nesreće koja ga je zamalo snašla. Ludo luda! – ponavljao je.

Evo, zamalo. Zastala na rubnici pokraj koje su stajala dva kioska stražnjom stranom okrenuta cesti, prednjom nogostupu i u nizu dva kontejnera. Umrijeti kraj kontejnera. Slika u novinama: ona pregažena leži, krv na cesti i kontejnerima pokraj velike platane. No, živa je i slike neće biti i živjeti nekako treba dalje, sada i s tom promatračicom koja joj se gledanjem uvukla u tajnu. Početnu nelagodu zamijenila je ravnodušnost. Gledaj umjesto da živiš, pomisli, a onda misao: pa ona živi gledajući, vireći u tuđi život!? Poveznice nagomilanih asocijacija utrkivale su se za prvenstvo svjesnosti i tresle cijelo biće. Tresu mi se noge i ne mogu tiho hodati uz stube. Skinut ću ove glupe papuče. Valjda ne gledaju kroz špijunke, nisam im, valjda, toliko zanimljiva. Ušla sam u stan, odmjerila dugi hodnik prepun fotografija, slika i knjiga. Smirila sam se. I onako, godinama pokušavaš spojiti priču s naslovom Kontejner, pa evo – imaš ju, kliknula je misao. Samo, treba se skinuti pred potencijalnim čitateljima, a oni će iščitavati: vidi, vidi ti nju, dakle to je to. Nasmiješila se zamišljenim komentarima i, kao da se nekomu inati, izustila: E, baš hoću!

Zvuk glasa u praznom stanu vratio ju je u stvarnost. Približila se računalu uz koji je stajala tanka elegantna čaša na stalak, u njoj malo crnoga vina, diskretan znak gospodskih navika. – rekao bi njezin prijatelj. Sjela je za stol i čitala posljednji ulomak napisanoga teksta:

Pouzdano znam, sjetila sam se... (dodaj tekst?!).

Učenici su plesali u prostoru informatike. Prostor zapriječen nosivom gredom na koju su, pri vrtnji, morali paziti. Trenerica pokazuje korake uz glazbu prošlih gospodstava, učenici pokušavaju, neki odustaju, a neki osvijestivši tijelo zauzeli cijeli preostali prostor. Plesati...

A ja... ja sam plesala svojim djevojaštvom u malom prethodniku kina koji je tomu služio. Voditelj je dolazio iz velikoga grada. Bio je zgodan kao glumac. Često me odabirao za partnericu. Neizravni kompliment mojoj vještini. Ples. Ugoda. Bijeg od stvarnosti, odmak u kreaciju pokreta, ritam. To je kraj ulomka, a sad treba pratiti neku liniju teksta.

Dodirnula sam vrat, svoj madež, a koraljna ogrlica iz prošlosti krčila putove prošloga. Ogrlica i put koji je prešao da bi me vidio. U fići s obale mora do visoke planine za djevojku koja pleše. Ovo zaslužuje gutljaj.  Tako sam se osjećala poželjno i moćno sustižući korake profesionalnoga plesača.

(...) Vika je nakon nekoga vremena zaglušila glazbu. Građanske navike, vještine građanskih plesova, nisu ih zanimale. Trebale su im ocjene za buduće školovanje. Uglas su se prepirali s trenericom pokušavajući opravdati izostanke. Nikakva metodika ni pedagogija nisu pomagale. Oni ne žele naučiti plesati. Dobar uzorak za istraživanje, za uzroke brzine promjena. Kako osmisliti motivacijski sat, kako odabrati glazbu koja će ih, makar nakratko povezati? Svatko je na kraju izvukao svoj mobitel i počeo listati poruke. Mogu li se povezati u manje grupe prema interesima? Možda treba pokušati na temelju njihovih prijedloga... tako ih upoznati?! Možda promijeniti vrijeme treninga.

Natuknice za metodiku rada. Kako prenositi tradiciju, (nadnevak).

Ples, Bože moj, zašto nisam... niti plešem, niti pjevam. Glazba i pokret, sklad uma i tijela. Tada nisam znala vrijednost dara, a sad - Znam, znam... Onaj prigodni tekst uz festival nisu pročitali, a dobar je, tu je negdje. Uklopit ću ga za izvještaj i malu analizu.

Kao najstariji način izražavanja različitih stanja duše, nešto što prati svijet od prapočetaka. Čovjek je potrebu za pokretom koji je oslobađao njegov duševni nemir ili mir, već na najnižem stupnju razvoja, instinktivno osjećao i tu svoju ugodu ponavljao. Plesom se pripremao za lov, molio za kišu, molio za oprost, vjerujući da će plesom odobrovoljiti bogove. Tako je izražavao nakupljene osjećaje, želje i od sebe gurao strah.

Najljepši osjećaj plesača, koji uspijeva ostvariti svoju osobnu kreaciju, kao pojedinac ili dio grupe, jest u uzvišenom trenutku izvedbe. Potreba da pokažemo kao potreba da živimo, iskonska snažna produhovljena interakcija plesača i okoline. Pokret, u zadanom ritmu ili ritmu vlastite nutrine, traži pozornost i govori govorom tijela u pokretu.

Ples je potreba ali i kvalitetna odrednica pri rastu i razvoju djece. Neizmjernu vrijednost plesa prepoznajemo kao oslobađanje duševne i tjelesne energije koji, kad je skladan, plijeni pozornost svih. Harmonija pokreta šalje poruku stanja, šalje poziv plesom kao suptilnim oblikom ljudske komunikacije.

Plesna kultura, ili bolje, kultura za ples, traži strpljenje trenera, intelektualnu širinu i osjetljivost za svakoga pojedinačno. Plesni pedagozi, treneri i učitelji, razinom prihvaćanja tog oblika umjetnosti, govore o svojoj osobnoj civilizacijskoj razvijenosti poučavatelja. (...)

Dobro si to sročila, moja draga, ali kako si lako odustala. Još jedan gutljaj i, prazna čaša. Ustala je od stola dohvatila bocu i ulila preostalo vino. Prozirno staklo mamilo je sadržajem, a uzburkan duh vrtio sjećanja. Tijelo se njihalo, potreba za pokretom rasla, a pogled prebirao po preostalim praznim bocama. Moram i ove odnijeti, za sutra su najavili posjet... kud baš sutra... Sad ću paziti. Polako se, bez svjetla na stubištu, spuštala. Pazila je da vrećica ne dodirne ogradu ili zid. Otvara vrata, pogleda na cestu, broji korake do rupe. Prelazi. Na prozorima nikoga nije bilo. Skoro će svanuti. Polako je otvorila kontejner i ubacila sadržaj. Snažna buka vratila ju je u stvarnost. Joj, u međuvremenu su ga ispraznili. Provirila je preko kontejnera. Neke zavjese su se zanjihale. I, gdje si sada? – postavila je samoj sebi pitanje. Više nije tajna. Sada si se sama odala... Ne, ne... ne ide mi s kontejnerima, a ni samom sobom... očito...

Bijes nemoći trčao je do stana i zurio u tekst o plesu. Plesati, plesati... moram opet plesati. Osobna civilizacijska razina... Popila je preostalo vino i snažnim zamahom bacila čašu u košaru za otpad. Smrskano staklo spojilo se s ostalim sadržajem, zvuk valcera tiho se probijao kroz stare zvučnike.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.