Pramcem u sumrak

 

Telefonski imenik

Piše: Jelena Miškić 

U knjižnici postoji postupak u kojem je potrebno svake godine odreći se određenog broja knjiga kako bi se pravio zdravi propuh. Svojevrsna imitacija života. Nešto dotrajalo dobija oznaku kraja ostavljajući mjesto za nove korice. I tako do sljedećeg ciklusa. 

Moja kći nikada nije vidjela telefonski imenik i koncept pohrane telefonskih brojeva u knjigu kako bi drugim ljudima služio u svrhu informiranja, koji se tiskao i prodavao kao obvezno nešto što kućanstvo mora imati, kada joj to pričam s njezine točke poimanja svijeta, koncept je apsurdan. Smiješan. Zašto? Čemu? - pita me. Hrpa brojeva koji ti ne trebaju u jednoj knjizi. 

Teško je objasniti, ispričati i dočarati dražesnost života prije tehnologija u kući koja je imala telefonsku liniji s uređajem na povišenom nosaču pored kojeg se moralo stajati kako bi se telefoniralo. Za dulje razgovore bila je zadužena baba. Funkcija - nadgledanje, prisluškivanje i prekidi. Redovito pored je bilo mjesto za kemijsku olovku ili običnu grafinu olovku s komadićima papira. Nekada se telefoniralo sa svrhom. Zapiši brzo što ovaj drugi govori i prekidaj vezu, cijena impulsa je visoka! Ispod svega bila je dodatna minijaturna polica ili pretinac gdje je stajao sveti gral svakog telefoniranja, telefonski imenik. Ta sitno štampana knjiga, sumnjive kvalitete papira redala je prezimena ljudi, nepoznatih, poznatih, informativno važnih telefonskih brojeva, brojeva za ne daj Bože, kod nas je s pažnjom uvijek čuvana do sljedećeg izdanja kao vrlo važna knjiga. U našoj kući bila bi nezgodna stvar ako si se našao na katu kuće, a telefon zvoni u prizemlju. Onda ovaj tko bi se javio, kako bi brže dozvao onog s kata, udario bi žlicom ili vilicom u cijev centralnog grijanja koja bi zvečila tako da bi ovaj gore dobio siguran znak kako je upravo za njega taj telefonski poziv. Iako danas imamo druge vrste telefonskih uređaja, još uvijek koristimo cijevi centralnog i razne načine kuckanja po njima kako bi se dozvali u staroj kući. Neke navike nikada ne umiru.

Naš obiteljski telefonski broj iz vremena kojeg stalno tetoviram u sjećanjima doista je u tom telefonskom imeniku kojeg sada hipnotički gledam na polici knjižnice. Gledam u taj hrbat kao nešto što ne bih smjela dotaknuti. Odmahujući rukom na takve gluposti kao da tjeram loše misli, brzo fotografiram naslovnicu i šaljem sestri s porukom - pamtiš li naš stari broj?

Kao da ju čujem kako mi govori - Daj nazovi! 

Da imam jedan takav telefonski poziv, što bih rekla?

Ne znam. 

Doista ne znam što bih rekla.

U mojoj glavi je scena kao iz Zone sumraka u kojoj protagonistica na prašnjavoj polici pronalazi prastari telefonski imenik i nakon nekoliko poštenih peripetija odluči nazvati Prošlost.

Polako bira brojeve, jedan po jedan, slušajući glas razuma koji govori kako je smiješna i kako sve to skupa nema nikakvog smisla.

Nakon nekoliko pucketavih sekudi, linija se oslobodi i s druge strane se čuje: Halo?

Što bih rekla....