Bruno Ćurko | "Mala filozoofija"

 

Razgovor pripremio i vodio: Nikola Šimić Tonin

Doc. dr. sc. Bruno Ćurko rođen je 2. prosinca 1973. godine u Zadru. Studirao je filozofiju i latinski jezik na Filozofskom fakultetu u Zadru, Sveučilište u Splitu. Na filozofskom fakultetu u Zagrebu doktorirao je 30. travnja 2012. godine s temom „Kritičko mišljenje u nastavi filozofije, logike i etike“. Od 1997. do 2006. godine radio je u nekoliko srednjih škola kao nastavnik filozofije, logike, etike, latinskog jezika, politike i gospodarstva te mitologije (izborni predmet). Od 2006. do 2016. radio je na Institutu za filozofiju u Zagrebu. Od 2017. godine radi na Filozofskom fakultetu u Splitu. 

Od 2007. godine voditelj je hrvatske delegacije i član Međunarodnog žirija na Međunarodnoj filozofskoj olimpijadi. Izvršni je urednik časopisa Metodički ogledi. Član je uredništva nekoliko domaćih i međunarodnih časopisa. Isto tako, član je nekoliko programskih i organizacijskih odbora domaćih i međunarodnih konferencija i simpozija. Od 2018. godine predsjednik je Programskog odbora simpozija „Hrvatska filozofija i kultura u interakciji i kontekstu“  u okviru  međunarodne znanstveno-kulturne manifestacije Dani Frane Petrića.

Od 2014. - 2017. obnašao je ulogu tajnika krovne europske organizacije za filozofiju za djecu - SOPHIA —The European Foundation for the Advancement of Doing Philosophy with Children. Osnivač je i predsjednik znanstveno-stručne Udruge Mala filozofija i suautor većine njezinih programa i projekata. Član je projektnog menadžmenta, su-kreator edukativnih materijala i projektne dokumentacije u više od deset EU projekata koji su povezani s etičkim obrazovanjem, kritičkim mišljenjem i ranim odgojem djece. Izlagao je na više od šezdeset znanstvenih skupova u Hrvatskoj i inozemstvu. Osobno je odradio više od 1000 radionica s djecom i mladima u Europi, Kini i Južnoj Koreji. Objavljivao je i objavljuje u nizu časopisa u Hrvatskoj, Brazilu, Francuskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, SAD i Armeniji. 

U mandatu 2019.-2021. predsjednik je Hrvatskog filozofskog društva. 

Ima li nešto što bi smo trebali neizostavno dodati ovome kratkome osvrtu o Vama, nešto što Vas podcrtava?

Više od deset godina radim kao rock novinar za glazbeni portal Soundguardian.com. Suautor sam dva udžbenika iz etika za srednju školu. Uredio sam dva zbornika: Novi val i filozofija Jesenski i Turk, 2012 (zajedno s kolegicom Ivanom Gregoric) i Perspektive filozofije, HFD, 2016 .(s kolegicom Ivanom Zagorac). Možda je zanimljivo da sam bio jedan od malih urednika u Springerovoj trotomnoj  Encyclopedia of Educational Philosophy and Theory urednika Michael A. Petersa. Preuređeni doktorat objavio sam 2017. godine. S kolegom Darkom Tokićem objavio sam knjižicu Umjetnost suhozida (2018.). S kolegom Matijom Matom Škerbićem objavio sam prvu filozofsku slikovnicu Filozofija – ma što pak je to? 13 priča o antičkim filozofima (2019.). Krajem iste godine s najboljim hrvatskim fotografom Stipom Suraćem objavio sam suvremeni mediteranski brevijar Mediteranski armerun – jadranske letere i litrati. Iz priloženog se vidi da se bavim različitim temama: filozofijom odgoja, filozofijom s djecom, kritičkim mišljenjem, Mediteranom, kulturnom animalistikom, heavy metalom, i to je to. 

Povezuje nas suradnja, toliki dragi ljudi… nedavno predstavljanje knjige izuzetnoga čovjeka i profesora Nikice Simića. Što mislite o takvim ljudima, koji ukazuju, daju rješenja, a potisnuti su u zakutak scene, čije ideje preformulirane uzimaju i svojataju nekreativci na poziciji?

- Profesora Simića upoznao sam prije dvadesetak godina kao zaposlenik njegove Gimnazije. U to vrijeme to je bila jako dobro osmišljena škola, upravo radi samog Simića. Od tih vremena pa do danas razgovaramo o školskom sustavu i mnoštvu povezanih tema. Simić u svom fokusu ima same učenike i njihovu dobrobit, to je ono što obilježava njegov rad. Sve njegove kritike i prijedlozi potaknuti su s ciljem dobrobiti učenika. Svoje ideje i teorije Simić bazira na svom bogatom iskustvu omiljenog i efikasnog profesora. Radio sam, s ostalim kolegama, na 'njegovoj' srednjoškolskoj reformi, koju je  Simić u svojoj školi i provodio. Žalosno je što se gotovo nitko ozbiljno nije osvrnuo na taj prijedlog reforme. Nitko nije ni odgovorio na njegove kritike i sugestije izrečene u knjizi Heraklit Mračni u hrvatskom školstvu, a koliko vidim nema ni reakcija na Reformske priče.

Kako gledate na hrvatsku znanstvenu scenu koja strepi od svake nove najave provjere diploma?

Ha, ha, ha. Najprije sam se čudio, zar postoje ljudi koji su morali krivotvoriti diplomu, kad na kraju, bilo je i onih  koji su krivotvorili i potvrde o završenoj osnovnoj školi. Čini se kako je to uobičajena praksa, kojoj stvarno moramo stati na kraj. 

Izuzetno ste aktivni i kreativni, imate li podršku koju ste očekivali ili ste i tu prepušteni sami sebi?

Imam podršku svoje obitelji, koja najviše 'pati' radi moje prevelike aktivnosti, a složit ćete se sa mnom to je najvažnija podrška. Imam i podršku svojih suradnika i to je dovoljno. Očekivati neku veći institucionalnu podršku je uzaludno. Današnje uređenje je hiper-administativno, ne gleda se čovjek, nego se gleda obrazac 'R23'. Ta i takva administracija ne gleda sadržaj (ono bitno), nego gleda samo formu, ma koliko ona bila isprazna. Ipak, još uvijek oni kreativni uspijevaju naći nekakav put, iako neki i iščeznu tražeći taj put. 

Niti u jednom društvu nije naglašena kao u RH znanstvenoj sceni ta podjela kreatori – i predatori, i vlast predatora. Bar je to moj dojam.

Vidi se da ste i pjesnik – kreatori i predatori. I kreatori i predatori, a svi se u javnoj slici (čitaj medijima) pokazuju lijepi, pametni i dobri. Vlast koja zna na pozitivan način iskoristiti svoje kreativce i radnike (pa makar i dobrim administrativnim pravilima) jest uspješna vlast. A još je bolja vlast koja pozitivno koristi ljudske resurse, a predatore lukavo sprječava u pravljenju štete. Vlast koja kreativne ljude i marljive ljude zanemaruje, stavlja ih u 'kantun', na vjetrometini, nije uspješna vlast. Jednostavno, zar ne?  

Uvidom u neke znanstvene radove stekao sam dojam i nazvao sam tu „znanstvenost“ musaka radovi: red tuđeg, rečenica ili ne svog, pa red tuđeg, pa tako redom, bez novog, bez ideje… Kakva je situacija izvan RH?

Hiperprodukcija. U svijetu je hiperprodukcija članaka, knjiga. Kad potražite članke na engleskom jeziku o bilo kojoj temi naći ćete na tisuće članaka. Dio njih će biti baš kako ste rekli- musaka, a po mojoj procijeni nekih 20% jest uistinu nešto novo i originalno. Mislim da je takvo stanje i u Republici Hrvatskoj. Kod nas se često ne prepoznaju, kako vi kažete, kreativci. Sjetimo se samo Ivana Polikarpa Severitana (1472 –oko 1526) našeg uvaženog humanista i filozofa. On je kako mlad pisao pjesme što ga je na kraju odvelo na Rimsku akademiju gdje je dobio nagradu - lovorov vijenac kao najbolji pjesnik. Neki danas uspoređuju tu nagradu s najvećim svjetskim nagradama za književnost. Uspješan pjesnik koji se još uspješnije bavio i znanošću, napose filozofijom. Kad se vratio u Šibenik da pomogne u obrazovnom sistemu, brzo je morao otići jer su ga optuživali za svakojake nepodopštine. Tko danas zna u RH za njegov rad? Ne moramo se mi vraćati u 16. stoljeće. Imamo pravnika Nikolu Viskovića, koji je napisao nezaobilaznu knjigu Država i pravo. Ali je napisao i kapitalna djela Stablo i čovjek i Kulturna zoologija: što je životinja čovjeku i što je čovjek životinji. Takav pojedinac zaslužio je svu moguću podršku od državne administracije, bez obzira na političke stavove, godine…  Ja bih osobno, preporučio i Stablo i čovjek i Kulturnu zoologiju svima. 

 

Često putujete i u kontaktu ste s znanstvenicima, mahom filozofima i drugima, kakav je njihov interes za RH, što ih najviše zaokuplja u Lijepoj našoj a što smeta?

Hm. Velika većina njih preferira Hrvatsku i to radi njenih ljepota. Vole doći na simpozije, naročita na našoj obali. Nije tajna da su naše prirodne ljepote naša najveća privlačnost za sve, pa tako i za znanstvenike. Nekima od njih su čudna neka pravila i običaji koje mi imamo, ali ni nama nisu sva njihova pravila 'jasna'. Iskreno ima zemalja u kojima je puno, puno bolje nego ovdje, ali ima i zemalja u kojima je puno, puno gore nego ovdje. Mi ipak spadamo u zemlje u kojima se živi relativno, ako se usporedimo s ostatkom svijeta (govorim o svijetu, ne samo o Europi). Što ne znači kako bi uz malo dobre volje moglo biti puno bolje. 

Kad sam se već dotaknu riječi filozof, otvorilo se toliko pitanja, promišljanja, toliko je u narodu, toliko je dobila nevjerojatnih narodski preobrazbi, emotivni krešendo… pa i Vi ste se poigrali njom ako mogu to nazvati tako, i vašu Udrugu ste nazvali  - Mala filozofija.

U ovim govornim područjima riječ filozof je omražena, filozofirati još omraženija. U ovim krajevima i mudrac („mudre“) nije riječ s  pozitivnim značenjem. Zašto? Neki tvrde zato jer je filozofija beskorisna, drugi tvrde da ni nema svoj predmet proučavanja, treći da se od nje ne može živjeti itd. Baš ovih dana gledamo kako se prirodno-znanstvenici svađaju dokazujući tko je u pravu u prognozama kako se razvija COVID 19 i kako će se ova pandemija dalje razvijati, koliko će se ljudi razboljeti, koliko će umrijeti, kad će novo normalno ili staro nenormalno ili nešto između? Zar oni nisu sigurni u svoja znanja? Zar njihova istraživanja nisu dokaziva? Zar njihovi dokazi nisu nužno istiniti? Ako jesu – kako sad o ovom virusu imaju drugačije pristupe i teorije? 

Da ne idemo sad u druge primjere. Tko sagledava stvari u njihovoj sveukupnosti? Trebali bi filozofi. Jesu li ljudskim bićima važne teme: smisao života, prijateljstvo, lijepo, dobro, umjetnost, pravedno itd.? Ako nisu, onda uistinu nije potrebna filozofija. Svi danas tvrde kako nam je potrebno kritičko mišljenje. Od stotina definicija, najbolja definicija kritičkog mišljenja jest kako je ono 'meka' filozofija. Kritičko mišljenje je nastalo u filozofiji i jest meka filozofija. Filozofija bi trebala stvari, događaje i pojave sagledavati sa svim aspekata, a to jest kritičko mišljenje. Udruga „Mala filozofija“ provodi svoje programe od 2009. godine. Bavimo se najviše onim što se zove filozofija s djecom, učimo djecu filozofirati, odnosno kritički misliti. Sam sam odradio više od 1000 radionica s djecom i mladima, u skoro svim zemljama Europe, pa i u Kini i Južnoj Koreji. Djeca po svojoj prirodi vole misliti, samo ih trebamo na to znati potaknuti. Radi se o dijaloškoj metodi utemeljenoj na formalnoj i neformalnoj logici. Najupotrebljavanija metoda u filozofiji s djecom jest Sokratski dijalog. S djecom je puno lakše filozofirati jer ne drže figu u džepu, jer su iskreni i spremni priznati svoje greške. 

Filozofi imaju „svoju filozofiju“ na sve pojave i pojavnosti, kako se gleda na ovo danas vrijeme – nevrijeme s filozofskog aspekta.

Svako vrijeme je i nevrijeme. Svako vrijeme nosi nešto dobrog i nešto lošeg, tako i danas. Onome tko živi u tom vremenu, često se čini kako je to baš ono najteže vrijeme za življenje. A filozofa ima s različiti uvjerenjima. Ovo 'naše' vrijeme je dobro jer knjiga, informacija, fotka, rezultati istraživanja su dostupni na dva do tri klika (maksimalno dvije sekunde), a loše je to što prestajemo biti ljudi, već samo administrativni brojevi. Složit ćete se da ne možemo svi spadati pod ista administrativna pravila. Da, život nije savršen, i da baš je u tome njegova čar. 

Književnost i filozofija, po meni dvije ruke jednog tijela. Kojeg književnika rado uzimate u ruke, mislim knjigu?

Uh, iako je teško pitanje moji najdraži pisci su: Mika Waltari (Finac, pisac povijesnih romana), Gabriel García Márquez, Borges, José Saramago, Umberto Eco. U zadnje vrijeme sam zavrio malo dublje i u gotičku književnost. Krajem 2019. godine sudjelovao sam u Manchesteru na jednoj Gothic conference, pa me to potaklo na malo više čitanja i istraživanja. 

Tko je po Vama najveći filozof među književnicima, pjesnicima?

Borges definitivno. Umberto Eco i formalno i sadržajno. 

Znam, s Vama bi se moglo tako, ali prostor i vrijeme, glede tog, ima li što, što Vas nisam pitao a rado bi ste odgovorili na to?