Kad cigla ispadne
može li riječ zatvoriti prazninu
i zaustaviti propuh
od kojeg kosti postaju rupičaste i meke
A koraci zbunjeni stoje ispred pomicanja tla
Krhkost tijela traži spas u
Duhu uhvaćenom za nebo
S kojeg ne kaplju suze svetog lovre
A želje samljevene u bijesu podzemlja
Otječu kroz šutnju riječi
Zalijepljenih za odrvenjeli jezik
Odgovor s ključem zalepetao je krilima
I odletio
Istresavši teret pred vratima
Iza kojih su se zaustavili otkucaji
Ne čuju se treptaji
I ne vide zanjihane kuglice na boru
Cigle s istrgnutIm vještinama prstiju
Leže pod nogama
I plaču poispadale iz jutarnjih rituala,
dnevnih mirisa
Noćnih zagrljaja
Dobri običaji mrve se u prašinu
Zrak zasićen česticama struže u nosnicama
Ispod kapaka
Slijepljenih trenutnim ljepilom
mlaz se probija
raste
i prije ušća pada po lopaticama
zavrtjevši kamen ispod kojeg se odmotava slap
s čudom rađanja novog života
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.