Sve je to u glavi

Anđelo Jurkas, Dnevnik Facebook idiota

Piše:Martina Sviben

Anđelo Jurkas, čovjek kojeg ne poznajem, koji mi je nekoliko puta pomogao s učeničkim radovima i savjetima, kuler za kojeg sam jedno vrijeme mislila da samo glumata i skuplja lajkove. Onda je stigla prva pročitana knjiga "Soundtrack života" kojom mi je opalio šamar. Pravu pravcatu šamarčinu. Treba vremena za prilagodbu prve misli, mišljenja, prvih predrasuda do shvaćanja da si, makar i virtalnoo, naišao na osobu koja nije fejk.

U slovo! - rekao bi on - ili U zarez!

Čitam i pratim Jurkasa otprilike četiri godine, a sad sam na Dnevniku Facebook idiota koji imam na računalu u PDF formatu. Čituckam ga svaki dan, s time što sam zapravo veći dio knjige već pročitala na njegovu profilu na Facebooku. Knjiga te Jurkasov trud i nastojanje da predstavi, izreklamira i osvijesti "strukture" za uvođenje, barem izbornog ili fakultativnog, predmeta Pop-kultra u hrvatske škole bili su okidač za ideju o intervjuu s njim koji je realizirala moja učenica, a namijenjen je za smotru LiDraNo 2016.

        A što reći o Jurkasu? Pršti energijom i velikim se dijelom pronalazim u njegovim razmišljanjima i crticama iz svakodnevice. Glazbeni je znalac. Usudi se reći - što je osobina koju sam oduvijek cijenila kod ljudi. Reci pa makar te popljuvali. Reci što misliš i kako osjećaš, budi dobar sa sobom i prema sebi. Ne priznajem, još nisam naučila u ovim godinama, na polovici životnog puta, rekao bi Dante, pa je za očekivati da ni neću početi kočiti u komunikaciji. Ja kažem, dobijem po ustima, nekad i pljas po glavi, zašutim nakratko, tek toliko da skupim snage za tsunami. I onda zašutim skroz. 

Jurkas mi je ponekad prenabrijan, ponekad mi ga je jednostavno previše. Kao i svih drugih. I tu dolazimo do Facebooka i svih "idiota", zajedno sa mnom, koji su se navukli.

Ovo neće biti samo osvrt na Jurkasovu knjigu i već i na moje virtualno lice, kroz njegove i stavove suradnika i sugovornika u knjizi, izmjestit ću sebe i pokušati analizirati koliko sam se od 2008., otkad ga koristim, promijenila. 

        Jurkas tvrdi da je njegovo bivanje na Facebooku kojem se isprva opirao i dalje na razini prvenstveno sociološkog eksperimenta koji je urodio sedmom knjigom, i da Facebook nikad nije doživljavao ozbiljno. Svoje Facebok trajanje svodi samo na dio kojim u potpunosti upravlja, ali brzo demantira samog sebe spominjući ljubavi ili avanture koje su se palile i gasile preko Facebooka, neke osobne trenutke zadovoljstva i raznježenosti što netko razumije tvoje misli, stavove, čime je mislim definitivno izašao iz autokratskog položaja. Barem na neko vrijeme. I premda ga ja i dalje shvaćam prilično ozbiljno, mislim na Facebook, tu smo zapravo na istom. Promatramo i sudjelujemo, preispitujemo se, rastu razlozi zbog kojih nam je koristan, overload sindrom nas je zahvatio i ostavlja posljedice u obliku ciničnosti, potrebe za provokacijom, dosade, kratkih predaha i svakodnevnog uključivanja. 

Zanimljiv je dio u kojem Jurkasovi sugovornici iznose svoje pro/contra stavove o Facebooku:

Goran Đoreski, direktor IT-tvrtke

          Bloger koji je slučajno upao na Facebook "kad su ionako svi tamo". Isprva je mislio da je Facebook platforma samo za priglupe, za one koji se ne znaju izraziti s više od jedne rečenice ili fotografije. Činilo  mu se da je udio budala pojačan, a onda je shvatio da je Facebook samo preslika društva, u kojem ionako dominiraju plitki. S vremenom je počeo malo pametnije upravljati kontaktima pa sad uglavnom čita i pregledava sadržaje koji ga zanimaju.

Merita Arslani, novinarka i književnica; vrlo aktivna na Facebooku

Izvrsna platforma za promociju knjiga. Živciraju je negativa i netolerancija i zbog njih će vjerojatno jednom ugasiti profil.

Nebojša Grbačić, komunikacijski savjetnik

    S jedne strane dobio sam stalnu komunikaciju s ljudima do kojih mi je stalo i još važnije – 

s ljudima za koje nisam znao da će mi biti stalo do njih. S druge strane, mogao sam gledati iz prikrajka i sam sebi racionalizirati zašto neke ljude ne volim. Facebook mi je omogućio još divniju distinkciju između ljudi, dao uvid u njihove 'misaone tokove'. Iznenađujuće je koliko misliš da nekoga poznaš, pa taj isti u jednom trenutku okine cajku na newsfeed, kad se najmanje nadaš. Dobro, na stranu cajka, baš me za to briga, ali super mi je kako Facebook omogućuje uvid u ljudsku psihu. Ispočetka je bilo malo statusa, ljudi su bili sramežljivi. Pisali smo ih drugačije, stavljali navodnike, pisali u trećem licu. Bilo je zanimljivo. Baš sramežljivo. Trebalo je par godina da ekipa shvati što sve Facebook nudi i da je, prije svega, komunikacijski alat, a ljudi su subjekti i objekti. Kad već spominjem te dvije kategorije, neizmjerno me živciraju ljudi koji aktivno koriste Facebook, ali na način da gledaju tuđe statuse, a sami nikad ne dijele ništa. Osjećam se kao da sam ja jedan od zabavljača pred publikom koja se tu i tamo potiho nasmije. Nekako mi to nije u redu. To su oni ljudi koji dođu na zabavu pa sjede, šute, gledaju, popiju piće i odu doma bez da su što rekli, ali će zato biti puni impresija i znati sve što se događalo, tko je što i s kime. U jednom trenutku, počeo sam brisati takve ljude. Proces nije završen. Jednostavno mislim da nije ok i nije fer. Znam, nismo svi isti, ali neću se registrirati na sportski forum jer me sport ne zanima.

Iva Ušćumlić, novinarka i književnica

Ima faze skidanja s Facebooka kad dovršava roman ili općenito treba mir. 

 Ja

 Koliko god teoretizirali o njemu i nepraktično mu posvećivali sve više vremena, Facebook i dalje ostaje ono što jest - platforma osmišljena da psihološki iskorištava ljudsku potrebu za komuniciranjem i predstavljanjem. Toga moramo biti svjesni svi koji ga koristimo. Na Facebooku sam od kraja 2008. i u ovih 11 i pol godina  dosta sam se promijenila, a mijenjao se i Facebook. Već sam rekla da ga i dalje ozbiljno doživljavam, ali naučila sam se (o)braniti i bolje "upravljam kontaktima" - kako se to popularno kaže - a time i svojim raspoloženjima. Svjesna sam da cincima i onima na višoj razini moja izjava da Facebook doživljavam ozbiljno zvuči kao da sam, najblaže rečeno, naivna i slabih kapaciteta. Komunikacija je virtualna, ali ljudi su stvarni - uvijek to ponavljam. Komuniciram s ljudima, a ne s virtualnim ikonama. Kad sugovornike na internetu prestanem doživljavati kao stvarne, maknut ću se jer trenutačno zaista ne vidim koje bi to bile prednosti ostanka na Facebooku koji se i u mojoj percepciji izvrnuo u nešto posve lažno. Naravno, danas sam svjesnija nego prije da su ljudi još neiskreniji na internetu nego u životu i da proces razotkrivanja može dulje trajati, ali to je samo zato što je internet sjajan alat za prikrivanje kukavičluka.

 "Prijatelje" na Facebooku pažljivije odobravam, ali ih i dalje nesmiljeno brišem kad osjećam da za to imam razloga. Zapravo se i dalje ponašam kao i izvan interneta, maknem se od nekih ljudi i udaljim ih od sebe jer mi izazivaju negativne osjećaje različitog spektra. Mislim da se na internetu ponašam maksimalno iskreno koliko je to moguće, s time da ta iskrenost ne uključuje potrebu da napišem nekome pod njegovu objavu da mi ta pjesma ili knjiga ili film nisu "baš nešto", da im pokvarim veselje nekog njihova trenutka, samo zato što mogu.

I to je, mislim, pozitivan i afirmativan stav prema Facebooku i takvom načinu komunikacije. Ne doživljavam svaku objavu, osobito kad je očito da se radi o nekoj osobnoj potrebi i trenutku, kao automatski poziv za izražavanje mišljenja i raspravu.