srijeda, 2. prosinca 2020.

Pramcem u sumrak

 

Ponekad je potrebno vjerovati u bajke

Piše: Jelena Miškić   

Ne znam kako vi, ja sam pomalo umorna...

Umorna od grickanja malodušja, ljudi koji nemaju smisla za humor, od svakodnevnih vijesti o bolesti, od nebrige i nemara za sve i svo, osim samog sebe. Od odmahivanja rukom. Znaš.. Tvoji problemi spram mojih su beznačajni... Koliko puta ste to doživjeli? ... da, da, to je naša zajednička realnost koju bismo trebali prihvatiti najbolje što znamo.

A svaki dan saznajemo da ono od jučer više ne vrijedi...

I reset svaki dan. Kao matori, trebali bi biti svjesniji te realnosti i ljudske zlobe koja je od većih razloga u poremećaju i ometanju frekvencija koliko je život.. Jednostavan. Fascinantan. Divan. Nisam sklona self helpu, ali uhvatim minutu, dvije... I evo. 

Sanjarite...

Evo ja npr. često zamišljam bijeli pijesak tropskog otoka na kojem ležim u nekoj predivnoj i udobnoj ležaljci zavezanoj između dva drveta kokosa, s ogromnim šeširom u hladovini i hladnim koktelom i ruci dok Mauri igraju odbojku na pijesku par metara dalje...

Vjerujte... U ljubav, u posvećenost, u nešto. Ja stalno propitujem u što vjerujem i nikako da si dosadim, čudo jedno. Vjerovati. Onako pravski i bez fige. Začudi me vrijeme koliko mi treba da sama sebi odgovorim na ovo.

Ponekad je potrebno vjerovati u bajke. Jer sve ovo što nas je počelo okruživati kao da se jako trudi da to prestanemo.

Evo me.. Znam! Vjerujem u sretne završetke... Jedino ja mogu odlučiti o tome hoće li se on ostvariti ili ne. Ja. Mislili vi da možete ili ne možete, u oba ste slučaja u pravu. I to je najveći trik svega. U pravu ste. 

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.