Mirnes Alispahić | George R.R. Martin: Pjesma Sudnjeg dana

  

Do pojave serijala „Pjesma leda i vatre“ i HBO-ove adaptacije istog u vidu serije „Igra prijestolja“, većina mainstream čitatelja nije čula za ime Georgea R. R. Martina, što ne čudi previše kada znamo da je svoju spisateljsku karijeru počeo sedamdesetih godina prošlog stoljeća objavljivanjem kratkih priča, a onda je krajem tog desetljeća objavio i prvi roman, „Umiranje svjetlosti“ (Dying of the Light) 1977. Početkom osamdesetih je već bio etabliran pisac SF-a i fantasyja, a onda je došao njegov četvrti roman, „Pjesma Sudnjeg dana“ (The Armaggedon Rag) 1983. koji ga je gotovo uništio, financijski i karijeristički. Zapravo, roman je toliko loše prošao da je čovjek digao ruke od pisanja romana i otišao u Hollywood da radi kao scenarist, a kasnije i kao savjetnik na novom ciklusu „Zone sumraka“ (Twilight Zone, 1985.-1989.). Ozbiljnijem pisanju se vratio tek s gorespomenutom „Igrom prijestolja“ (A Game of Thrones) koji je izašao 1996.

 

Zašto je toliko loše prošao kada znamo da je to Martinovo omiljeno djelo, što se itekako osjeti kada se čita? „Pjesma Sudnjeg dana“ se može nazvati eksperimentalnim romanom i veoma ga je teško svrstati u neki određen žanr, iako se u njemu prepliću najmanje tri, a to je, uz loš marketing i pogrešna očekivanja čitatelja, vjerojatno jedan od najvećih razloga njegovog, tadašnjeg, neuspjeha. Vjerujem da će sada biti bolje, pošto je roman vremenom dobio kultni status, a i dobio je vjetar u jedra popularnošću „Igre prijestolja“ pa je sve s Martinovim imenom traženo. Drugi razlog je motiv romana, a to su zaboravljeni ideali generacije djece cvijeća, koji su osamdesetih godina, u doba kada se gledalo na druge stvari, ljudima jednostavno nisu sjeli. Oni koji su te ideale ganjali i za njih se zalagali šezdesetih godina prošlog stoljeća su "odrasli" i bavili su se "ozbiljnim" stvarima, a mlađim generacijama nije bilo stalo do toga.

Da li to „Pjesmu Sudnjeg dana“ čini lošim romanom? Teško. „Pjesma Sudnjeg dana“ je odličan roman, ali ga je teško opisati. To je kao da ste uzeli psihološko poniranje u ludilo Lovecraftovih likova, dodali u to malo rock'n'rolla šezdesetih, začinili to s malo Tolkiena, magije i daškom krimića, a onda sve to posuli finom mješavinom ludih gljiva i teškog LSD-a.

 

Šezdesete su davno prošle. Vrijeme hipi pokreta i zalaganja za njegove ideale, borba za demokraciju, slobodu mišljenja, borba protiv korporativizma i konzumerizma, borba za ljudska prava i borba protiv bespotrebnih ratova je odavno prošlo i zamijenjeno je glamuroznim osamdesetima, a svi znamo kako je to ispalo. Nema više rock'n'roll muzike u njenom čistom, neiskvarenom obliku, zamijenjena je glam rockom i natapiranim frizurama uz masovnu upotrebu naramenica i synth popom. Sandy Blair, nekada strastveni radikalni hipik i novinar poznatog Hedgehoga, časopisa posvećenog prošlom vremenu i propalim idealima hippy generacije, sada je isfrustrirani pisac koji je zapeo na 37. stranici svog najnovijeg romana, a rok za predaju rukopisa mu se bliži. On sada živi ozbiljnim životom, ima Mazdu RX-7, zgodnu i uspješnu ženu, ima novac, ali mu ipak nešto fali. Kada dobije poziv od Jarreda Pattersona, jednog od ljudi iz njegove prošlosti, koji mu kaže da ima ponudu za njega, on je zdušno prihvata usprkos protivljenju svoje djevojke i svog agenta. Naime, Jamie Lynch je ubijen, brutalno. Neko mu je izvadio srce, a tijelo ostavio na radnom stolu, na posteru koncerta Nazgûla iz West Mese, dok je u pozadini svirao album Nazgûla, Music to Wake the Dead.

 

Sve te stvari, Jamie Lynch, koncert u West Mesi, Nazgûl, stvari su iz Sandyjeve prošlosti i kako Sandy raspetljava slučaj, tako ponire u prošlost. Jamie Lynch je bio menadžer Nazgûla, legendarnog rock benda iz '60-ih, jednog od pionira žestokog zvuka, čija je karijera naglo i brutalno završena 1971. na koncertu u West Mesi, kada je hicem iz snajperske puške u glavu pogođen i usmrćen njihov pjevač, Patrick Henry Hobbins, poznatiji kao Hobit. Nakon tog koncerta, Nazgûli nikada više nisu zasvirali zbog Lynchevih zavrzlama, ali sada kada ga više nema i ne stoji im na putu, hoće li opet zasvirati? Hoće li ponovo stupiti na pozornicu i odsvirati pjesmu Sudnjeg dana i tako najaviti dolazak novog doba i nečeg zloslutnog u njemu? To je na Sandyju da otkrije, ali cijena bi mogla biti prevelika jer je Sandy predviđen za velike stvari.

 

„Pjesma Sudnjeg dana“ bi se mogla nazvati muzičkim romanom, krimi romanom, fantasy i horor romanom, psihološkim romanom, romanom o cesti i putovanju, autobiografskim romanom, povijesnim romanom, sjetnim prisjećanjem na zaboravljene ideale i zaboravljena vremena, romanom o kritici 80-ih i ne biste pogriješili ni s jednim od ovih naziva jer „Pjesma Sudnjeg dana“ je sve to, a sada vam je jasno zašto nije prošao tako dobro u vrijeme svoje objave.

 

Iako je Martin malo eksperimentirao s ovim romanom, ovo je jedan sjajno napisan roman, gdje je Sandyjev lik maestralno urađen, mada, kada je Martin u pitanju, to ne čudi jer čovjek zna s likovima. Zanimljivo je i to da u liku Sandyja možete vrlo lako prepoznati samog Martina, što će vam biti jasno čim počnete čitati o njemu. Ono što je zanimljivije jeste Martinovo izmišljanje alternativne povijesti, koje je toliko detaljno da ćete nakon čitanja romana, ili prilikom samog čitanja, otići na Internet i proguglati o Nazgûlima i koncertu o West Mesi, a tamo nećete naći ništa.

Spori tempo nešto je što bi moglo odbiti dosta čitatelja, kao i nejasno definirano žanrovsko polje, ali ovo je jedan od romana kojima se treba prepustiti i uživati jer ipak je ovo najbolje Martinovo djelo, kao i najintimnije.