nedjelja, 13. prosinca 2020.

Martina Sviben | (Ne)moć


Oduzimam ti moć,
još jedna počinje noć,
al' zri čitav dan,
predugo je ometalo san.

Ne trebam "hvala", a ni "oprosti",
trebam nešto što neće neprestano bosti,
i puštati gnjiljež duboko u mene
pretvarajući svaku radost,
u napola mučno proživljene sjene.

I da, sve je to moje,
dopušteno, propušteno, dano,
i ne žalim ni za čim,
sveti čin -
bezuvjetna ljubav je to.

A sad se vraćam sebi,
znajući da bit će teško
prisiliti se ne činiti
iz ljubavi
"grešku za greškom".

Što radiš iz svake stanice svoje,
greška namjerna ne može biti,
sad slijedi ono najužasnije
- ponovno naučiti početi živjeti.

I prije i sada i kasnije -
to sam uvijek JA,
nema smisla bježati,
samo perspektivu promijeniti.

Krećem od jednostavne rečenice,
slova na ekranu u jednu noć,
možda i nije početak neki,
al' ODUZIMAM TI MOĆ.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.