Marica Žanetić Malenica | Peta je presudila

 

      „Konačno si se rashladio, više ti neće bit vruće“, mrmljala je sebi u bradu stojeći pokraj njegova lijesa prije nego što rodbina, prijatelji i znanci ne počnu, polako poput kolone mrava, prilaziti i stiskati joj ruku, grliti je, sliniti po njezinu licu, govoriti joj ofucane sućutne riječi. 

        Ivan je bio košarkaš u klubu u kojemu je i ona trenirala, pa se visina podrazumijevala. Ali lijepe plave oči i šarm koji obara s nogu zapravo su presudili pri njihovu prvom susretu. Njezino uspaljeno tijelo podalo mu se prije nego što se glava razbistrila nakon dva mojita na prazan želudac. Mjesec i pol poslije sve je ukazivalo na trudnoću. Vjenčali su se na brzinu, ali pred oltar nisu stali. Njemu se nekako žurilo, a i ona je htjela u lijepoj, uz tijelo pripijenoj vjenčanici boje šampanjca, preduhitriti trudnički trbuh i tračeve. Bila je zaljubljena i sretna otprilike prva dva-tri mjeseca. A onda je shvatila da je tek žrtva osvete njegovoj dugogodišnjoj djevojci koja je, usprkos njegovu neslaganju, otišla u Španjolsku sa svojom ženskom ekipom. Doznala je također da je i ona zatrudnjela tek koji dan prije nje i odlučila roditi. Bivša je rodila sina kojeg je priznao, ona mu je rodila kći. I tako su sestra i brat po ocu odrastali odvojeno, njihova kći i uz oca, njegov sin uz poočima.

        Nakon desetak podnošljivih bračnih godina Ivan se preselio u drugu sobu, tobož zbog vrućine. Njemu je pasalo da spava uz upaljenu klimu, što je bilo pogubno za njezine dišne organe. A kad se jednom napusti bračna postelja teško se više u nju vraća. A i da mu nije bilo vruće, vjerojatno bi izmislio nešto drugo kako bi joj uskratio ono malo meda što ženi brakom pripada. Jer, on se i nadalje ponašao poput slobodna muškarca koji je tek zabunom vezan bračnim zavjetom. Veru ionako nije nosio.

        Znala je ona da šara okolo i nije oko toga pravila problem, bila je ravnodušna, kakve znaju postati iznevjerene žene. Svoja učestala izbivanja iz kuće pravdao je rekreativnim igranjem u ekipi veterana i treniranjem djece u klubu. Na kraju ništa više nije niti pitala, osim novca, a oko toga on nije pravio problem. Utjehu je nalazila u novim cipelama, torbici ili finom i skupom komadu odjeće. I u svojoj kćeri.

        „Ona je jedino dobro koje si mi dao“, bile su zadnje riječi koje je uputila svojemu mužu prije no što se odmakla od lijesa prekrivenog vijencem od njih dvije.

        I dok su joj poznati i nepoznati prilazili, a ona poput lutke kimala glavom i izgovarala „hvala“, razmišljala je o trenutku kada je konačno pukla.

        Bilo je to pola godine nakon što je od posljedica nesretnog slučaja umro njihov prijatelj i susjed Marko. Iza njega je ostala udovica Senka s odraslim sinom i u još uvijek dobrim ženskim godinama. Družili su se godinama, nerijetko zajedno blagovali. Imala je razumijevanja za njegove pozive Senki u kojima ju je tješio i nudio pomoć. I ona ju je nazivala i učestalo odlazila do nje sve dok nije primijetila da je Senka nekako živnula. Radovala se što više ne kuka i ne plače kao prvih mjeseci, pripisivala je to njezinu vedrom duhu i optimističnoj naravi koja će joj, hvalabogu, održati „glavu iznad vode“. A onda je, jedne od onih besanih noći, vidjela s prozora kako Ivan izlazi iz zgrade u kojoj Senka živi u neke ure neprimjerene za posjet. Vrlo brzo je zbrojila dva i dva. Čula ga je kad je ušao u stan i izišla u spavaćici iz sobe.

        „Još si budna?! Trening se otegao. Baš je neka sparna noć, mogla si mi, dok se istuširam, napravit limunadu da se rashladim, presušio sam, jezero bi popio.“

        Nije ništa rekla, samo ga je okrznula pogledom koji od te noći više nije bio isti. Prvo je prešla granicu između ljubavi i ravnodušnosti, a noćas je prešla onu između ravnodušnosti i mržnje. Prešutno je tolerirala njegove avanture s nepoznatim ženama, ali Senku mu nikako ne može oprostiti. Niti će Senki oprostiti njega. Od toga dana oboje je prekrižila dvostrukom crtom, za nju su bili mrtvi. 

        „Kako je nije sram. Učas se od ucviljene pretvorila u veselu udovicu. I od svih muškaraca baš njega je našla da je tješi u krevetu. Bože kako su ljudi prijetvorni i kvarni“, pomislila je praveći limunadu s vodom iz frižidera. I dok je on veselo pjevušio ispod tuša zadovoljstvom zadovoljenog mužjaka stavila je njegovu omiljenu kriglu na stol i vratila se u krevet.

        Sada je barem znala s kim je, mogla ih je zamisliti. Većina žena bi Senku s osobitim užitkom počupala za kosu i svašta joj izgovorila, većina žena bi i s njim zakrvila, moguće i razvod tražila. Ona nije učinila ništa od toga. Zbog sebe i kćeri. Htjela ju je pri kraju studija sačuvati od stresne situacije koju bi njihov razvod izazvao. Svoje postupke i riječi je još i mogla kontrolirati, ali osjećaj mržnje baš i nije. Bujala je u njoj kao dizano tijesto. Onda je, u nekim novinama pročitala vijest o smrti mladog peruanskog nogometaša: „Dvadesetsedmogodišnji Ludvin Florez Nol iz Perua završio je meč nakon čega se osjetio loše. Prema riječima njegove žene Flores, popio je čašu vode s ledom i “nedugo nakon toga osjetio jaku bol u grudima”. U bolnici je preminuo“.

I sinulo joj je. Od toga dana mu je, svaki put kad bi pravila limunadu, koju je onako znojan ispijao u nekoliko gutljaja, stavljala po tri kocke leda. A onda je dodala i četvrtu. Kao da je tim čašama limunade igrala s njim ruski rulet. Nije znala hoće li i koja po redu za njega biti kobna, ali priželjkivala je da jedna to bude.

        I bila je. Ona peta, prije tri dana. Kad je rekao da je bio na treningu čak mu je i povjerovala. Imao je drukčiji izraz lica nego kad bi dolazio iz krivolova. Svejedno, po uhodanoj navici, digla se s kauča, seriju koju je gledala stavila je na pauzu i otvorila frižider. Nije ni trebao reći da mu napravi limunadu. Uzela je limun i bocu ledene vode. Kad je limunada bila gotova zastala je s rukom na frižideru kraj dijela koji je bljuvao led. Kockice su krenule jedna za drugom. Jedan, dva, tri, četiri. Pustila je petoj da im se pridruži.

        Dok je on, žedan čim prijeđe kućni prag, ispijao kriglu u nekoliko gutljaja, ona se vratila u položaj gledateljice s daljinskim u ruci. Odjednom je, preko oka, primijetila da se s njim nešto događa.

         „Nije mi dobro, boli me u grudima“, uspio je reći prije nego što se stropoštao na pod. Digla se, prišla mu okamenjena lica. Shvatila je da je situacija ozbiljna i nazvala Hitnu pomoć. Došli su brzo. Tražili su joj broj mobitela i rekli da će joj se javiti.

Poziv je stigao oko ponoći.

        „Jeste li vi gospođa Levicki?“, pitao ju je službeni ženski glas.

        „Da, ja sam.“

        „Zovem vas iz bolnice. Žao mi je gospođo Levicki, vaš suprug je preminuo prije pola sata. Došlo je do srčanog zastoja. Zagrijano tijelo je doživilo šok, ledena tekućina koju je popio bila je okidač vrlo rijetkog kardiovaskularnog refleksa. Primite moju sućut“, rekla je sestra s Odjela za kardiologiju.

        „Mora da je ona peta presudila“, pomisli. Popila je apaurin i otišla u krevet. Kćer će nazvati ujutro.  

_________________________________________________

(Četvrtoplasirana i posebno pohvaljena priča na Međunarodnom književnom natječaju „Kristalna pepeljara“ Matice hrvatske Ogranka Virovitica za najbolju kriminalističku priču 2020.)