ponedjeljak, 7. prosinca 2020.

Filip Šimunović | Baltazar i epidemiija - 2 dio

 

Još je nekoliko puta tog ljeta plamteći toranj lebdio nebom, ali nikada toliko intenzivno kao tog prvog puta. Solsticij je prošao, dani su postajali kraći i, u vrijeme kada smo običavali ići kući, na platnu zvonika su se prelijevale druge boje. Žarkonarančastu i histerično–crvenu polako su smjenjivale mirnije nijanse pješčano žute te, kako je popodne prelazilo u predvečer, zasićene tamnocrvene.

– Dođi! – rekao mi je jedne nedjelje i povukao me za nadlakticu. Naši sinovi su se tih mjeseci počeli dizati na noge i činiti prve korake (prvo moj, pa onda njegov) i ja sam pogledao prema njima. Moj sin se taman bio ustao, da bi uz glasno pljuskanje blata pao natrag na dupe.

– Sve OK. Reći ću onoj debeloj da pazi na njih. Pet minuta. – Odveo me u dvorište gimnazije, pa smo se zavukli iza zidića, iza kojeg su inače vezivani bicikli. Dvorište je bilo prazno. Posegnuo je za stražnji džep farmerica i izvukao limenku piva. Pružio mi je, a sebi je, iz drugog stražnjeg džepa, uzeo drugu. Onda je iz džepa na košulji izvadio cigarete i pružio mi otvorenu kutiju. – Ajde, zapali. – Iako sam pušio svega jednu ili dvije cigarete godišnje, toliko mi je bilo simpatično to naše skrovito pušenje i ispijanje piva u gimnazijskom dvorištu, da sam rado prihvatio. «Onda će to biti ta cigareta za ovu godinu,» pomislio sam. – E tako, – rekao je polagano izbacujući dim kroz nosnice, – da i tate malo uživaju. Još da nam je štogod povaliti, gdje bi nam bio kraj!

– Ja, – rekao sam odsutno, promatrajući veličanstveno dvorište i zgradu gimnazije. Nikada prije nisam bio u dvorištu gimnazije i nisam do tada bio svjestan, iako sam tu svakoga dana prolazio, koliko je to bilo impozantno zdanje. Protezalo se u obliku slova L i zauzimalo kut koji su pravile ulica s koje se ulazilo na igralište, i okomita ulica kojom se išlo do naše zgrade. Gimnazija je građena od crvenog pješčenjaka koji je u popodnevnom sumraku primao tamnu, crvenosmeđu ili burgundnocrvenu boju. Fasada te secesijske zgrade s raskošnim, velikim prozorima i visokim stropovima na tri kata bila je kićena bogatom ornamentacijom u imitaciji stila rane renesanse: brojnim stupićima, i pozlaćenim i brončanim kipićima. Iznad prozora na gornjem, trećem, katu, stajala su imena: Newton, Euler, Gaus i još netko, koje nisam uspijevao pročitati, a nad ulazom je pisalo: «Sapere aude,» odnosno «usudi se misliti,» to jest «koristiti vlastiti um.»

Mislio sam o tome kako je velika prednost živjeti u zemlji koja već tolike silne godine toliko mnogo ulaže u obrazovanje. Umirivala me je pomisao da će jednoga dana i moj sin imati pristup tako naprednom obrazovnom sustavu. Nešto sam u tom pravcu rekao Baltazaru, koji je bio zadubljen u svoje misli. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da moje riječi dođu do njegove svijesti. Kada je shvatio što sam rekao bilo je to očevidno kao kada se u automat ubaci žeton uz glasan «klik.» Kada mu je žeton kliknuo u mozgu, izraz lica, koji je do tada odražavao da o nečemu mirno, ali napeto, razmišlja, promijenio se u izraz bijesa i očaja. On se i inače znao ljutiti kada bi energično iznosio svoje, često čudne i ponekada zanimljive, stavove, ali je tog dana, i intenzitetom svoje srdžbe, i bizarnošću svojih uvjerenja, pretjerao, i od tog dana je moj odnos prema njemu postao suzdržaniji.

Monolog je počeo ismijavajući moju naivnost. Onda je naveo podatak, koji je sam po sebi bio zanimljiv: – Znaš li da ova naša država, u usporedbi sa svim ostalim razvijenim zemljama, jedna s najnižom stopom vertikalne mobilnosti? Znači, ako se rodiš kao sin stolara i ti ćeš biti stolar. Ili prodavač automobila. Ili profesor na fakultetu. Ali sin stolara neće nikada biti profesor na fakultetu.

– A prodavač automobila? – pokušao sam opustiti situaciju.

– Pa jesi li ti svjestan koliko je to jedan okrutan sistem? Ja sam uvijek imao najbolje ocjene u svim predmetima, a nisam nikada imao niti približnu šansu upisati se na gimnaziju, ili ići na maturu, a da ne govorimo o fakultetu. Čisto me tuga hvata kada o tome govorim. Cijeli život me ubi tuga zbog mene samog i moje sudbine, a od kada imam djecu strah me zbog njih. Trebao si vidjeti kako su tete iz vrtića gledale moju malu. Sve su se nešto međusobno došaptavale, «to je ona mala onog bezveznjaka, neće od nje biti ništa.» Kao da ih čujem. Onda su zapisale te svoje crne, vještičje misli u njen dosje, koji je sada kod učiteljica iz osnovne škole, da ga one fino dopunjavaju. A sve u tom tonu, mržnje i ugnjetavanja nevinog djeteta. Vidjet ćeš što će biti kada se bude odlučivalo tko će u gimnaziju, a tko za pedikerku.

Bilo mi je dosta i želio sam se vratiti dječacima, ali je Baltazar zapalio još jednu cigaretu, i nije mi dao ići. Ne bi li što prije okončao to predavanje, pitao sam ga: – A kakav je to dosje?

Bio je niži od mene, i sada me je gledao preko ruba svojih tamnih naočala ravno u oči, otpuhujući dim nove cigarete iz nosnica. – Dragi moj, sve državne institucije imaju dosjee o svakome od nas. Vrtići, škole, bolnice, policija...

– Pa da, – branio sam državu. – Kada ideš kod doktora on će imati svoju dokumentaciju o pregledima, nalazu, dijagnozama.

– Je, brate, hoće, imaju oni službeni bolnički karton, ali imaju i paralelni, tajni dosje. Koji obični pacijenti nikada ne vide. Kako ćeš mi objasniti da je moj kolega dobio otkaz iz firme mjesec dana nakon što mu je dijagnosticirana bolest želudca? Iako on nikome na poslu nije govorio o svojoj dijagnozi? I kako objašnjavaš da dijete radnika nikada, ali baš nikada, neće ići u gimnaziju? Oni te već u vrtiću obilježe, u tim dosjeima, svojim znacima – i to ti je to. Gotov si. Žigosan, do kraja života. Kao konj: ovaj je za rasplod, ovaj za paradu, ovaj za utrku a ovaj, e ovaj će da vuče plug po polju. Ne mogu ti reći koliko me strah upisa mog sina u vrtić. Za malu je gotovo, nju je društvo već otpisalo. Za njega još ima nade.

– Daj da se mi ipak vratimo dječacima. Ako se međusobno zatuku u jarku, tek onda neće biti ništa od njih.

Dani su postajali hladniji; jesen je dolazila. U našem dijelu svijeta se to uvijek događalo naglo i nepovratno. Jednog dana je odjednom hladno, i to je to. Crkveni zvonik, vjerni pratilac naših popodnevnih igrarija u blatu, također je naglo lišen šarenih i veselih nijansi crvenila kojima se predvečer krasio, te je poprimao ozbiljnije plave i ružičaste tonove. Odlasci na igralište su postali zahtjevniji jer je dijete trebalo više odjeće. Počela je škola, i u dvorištu su se nedjeljom okupljali gimnazijalci, koji su puštali glasnu hip–hop glazbu, a inače su valjda radili isto ono što smo Baltazar i ja, skriveni u dvorištu, radili onog jednog ljetnog popodneva. Još je nekoliko puta pokušavao da me navede na slične nestašluke, ali sam ga odbijao. Nakon ekscesa s tajnom knjigom u koju tete iz vrtića zapisuju naše sudbine, postao sam, kako rekoh, mnogo suzdržaniji. Bio mi je i dalje potreban, a uz to mi ga je bilo žao, kada sam uvidio s koliko se pritiska i straha nosi. Nije da sam tada mislio da mu treba psihijatar, ali sam mislio da mu treba nekakav hobi, sportska aktivnost, ili neki drugi ventil, kako bi se lakše suočio s tom tjeskobom koja ga je progonila. A umjesto da traži takav ventil on je, koliko sam to mogao razaznati iz naših razgovora, dolazio kući s posla i onda je ležao na kauču, čitajući i slušajući sadržaje na internetu. Ležanje je prekidao da ide na balkon pušiti i ispijati kavu, pa se opet vraćao na kauč. Onda je došla večera, pa spavanje. Vikendi su mu bili, izgleda, slični.

I taj život, i internet na kojem je prikupljao informacije, su štetili Baltazaru. Naročito je ekscesivna i nekritična, upravo ovisnička, uporaba interneta škodila takvoj osobi. Internet je za radoznalu, ali ne formalno obrazovanu, osobu, isto kao i fast food za gladnog čovjeka. Poplava informacija kojima se nepripremljen um natapa ne može voditi do sustavnog znanja. Sadržaji koji se prezentiraju korisniku biraju se prema njegovim dotadašnjim interesima, sklonostima i osobnosti, prema tome oni potvrđuju njegova dosadašnja uvjerenja. To korisniku godi (kao što i fast food godi u trenutku konzumacije) i korisnik se uvijek iznova vraća internetu, ali taj proces ne doprinosi rastu znanju, upoznavanju stajalištā različitih od naših, ili motivaciji da naučimo nešto novo. U internet tražilice je ugrađena monumentalna selekcijska predrasuda, možda najveća u povijesti ljudskih komunikacija, i ta sustavna predrasuda je internet činila istovremeno i najpopularnijim, i najneprikladnijim, medijem za razvoj znanja i formiranje mišljenja.

Ako je korisnik u tražilicu unio da u vrtićima rade vještice, koje u crnu knjigu zapisuju sudbine ljudi, on će sasvim sigurno naći bar nekolicinu istomišljenika koji upravo o tome nadugo i naširoko razglabaju. Tako je moj psihički slabi i od života umorni poznanik iz dana u dan tražio potvrdu vlastitih uvjerenja i potvrdu ispravnosti svojih stavova, i, naravno - pronalazio ih je. Baltazaru je svakako trebala razonoda da iziđe iz tog kruga, ali kako sam mu ja mogao pomoći? Nije to, uostalom, bio moj problem, a tada nisam nikako mogao ni naslutiti kako će ta priča s njim završiti.

Nastavlja se...

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.