četvrtak, 24. prosinca 2020.

Jozo Krajinović | O, Bože moj...

 



Naslonjen na stupac sudbine

ljuljam se kao trska na vjetru,

nemam snage glavu da podignem,

strah me ponora u koji ponirem.

Oslonjen na ljude oko sebe,

propadam kao lišće jesenje,

gaze me kao travu jutarnju

dok sunce skriva zrake od mene. 

 

Ja sam poput lađe koju more razdire,

jedra mi lome vjetrovi s pučine,

žedan sam na vodi, od žeđi umirem.

O, kako sam samo slab

bez tebe Gospodine.

Putevi su moji od suhe prašine,

svi se nekako u krug pretvore,

htio bih iz kruga, ali ne ide.

O, kako sam samo izgubljen

bez tebe Gospodine.


O, Bože moj, evo ruke podižem,

primi me za ruku da vjetar prestane,

zagrli me čvrsto da ne propadnem,

budi stupac moj da ne posustanem.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.