Darija Žilić | Zadnji mjesec

 

Zadnji mjesec u godini,

Sabiremo uspomene.

Nervoza ljeta u gradu uz more

Koji se razlio preko ruba stola

U jasnu večer kada je ciganska muzika

Zasmetala nekog otočanina iz betonskog

Stana. A mi se nismo ni pomaknuli. U daljini

Je Palmižana, otoci koji se divizijom dijele

Na okrugle kotače snova. Onih koje čuvamo.

Zimi, obrisi morskih silueta, raskrpani su kao

Bijela haljina od platna, koja se raspada na rubu kreveta, dok čekam ljeto da konačno prođe.
I zima s krovom po kojem trče miševi

Da bi napokon našli svoj dom na blagoj osami

Topline. U zapešću tvrdoglave ruke, leže mirisom lipe optočeni komadi lijevanog metala,

Šušte palme kao da su horore jeseni prepoznale prije svih, prije predsmrtnih lutanja.

U glasu i kosi, vidim sliku mirisnog vrta koji ne

Postoji, ali koraci kojima otvaraš krovove grada, koji je na izdisaju, približavaju te meni,

Ženi koja je na prelasku u desetljeće, opet postala dijete. Na brijegu.