utorak, 15. prosinca 2020.

Darija Žilić | Zadnji mjesec

 

Zadnji mjesec u godini,
Sabiremo uspomene.
Nervoza ljeta u gradu uz more
Koji se razlio preko ruba stola
U jasnu večer kada je ciganska muzika
Zasmetala nekog otočanina iz betonskog
Stana. A mi se nismo ni pomaknuli. U daljini
Je Palmižana, otoci koji se divizijom dijele
Na okrugle kotače snova. Onih koje čuvamo.
Zimi, obrisi morskih silueta, raskrpani su kao
Bijela haljina od platna, koja se raspada na rubu kreveta, dok čekam ljeto da konačno prođe.
I zima s krovom po kojem trče miševi
Da bi napokon našli svoj dom na blagoj osami
Topline. U zapešću tvrdoglave ruke, leže mirisom lipe optočeni komadi lijevanog metala,
Šušte palme kao da su horore jeseni prepoznale prije svih, prije predsmrtnih lutanja.
U glasu i kosi, vidim sliku mirisnog vrta koji ne
Postoji, ali koraci kojima otvaraš krovove grada, koji je na izdisaju, približavaju te meni,
Ženi koja je na prelasku u desetljeće, opet postala dijete. Na brijegu.


 

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.