Ana Dudić Zubčić | Spoznajem granice svoga nemira

Spoznajem granice svoga nemira
I bdijem nad čudesnom avenijom milodara
Gdje su srca razasuta posvuda
I ruka prihvaća drugu ruku
U traženju spasa,
Ljušti se nebo i zasipa zlatnicima
Osmijehe koji se daruju
I vise po križevima oguljenim od poljubaca...

Spoznajem svoje strahove
I hvatam se za grube željezne ograde života
I ljuljam se na njima kao na ljuljački
Iz slikovnice o dobrim vilama
Koje svojim čarobnim štapićima
Liječe otvorene rane
Kroz koje izlazi duša ljudska
I opet se vraća u tijelo izliječena.

Spoznajem granice datog
U kraljevskim krunidbama
Gdje milost nije svakidašnja...

Skupljajući milodare božanstva
I dajući ih svima
Postajem jača
U jeku teških oluja
Što vrtloge talože u očima prijatelja...

Ljubav, samo ljubav će nas
Vratiti iz podzemlja...