Željko Bajza | Čitača proba

 

Fontana od sjećanja izbija iz moje podsvijesti i dekorira mi misli. Moji staloženi instinkti rijetko su me iznevjerili. Na sceni se odvijala predstava. U tom komadu ja sam se počeo uzdizati do zvijezda pa sad stojim ponad mnogih izazova. U sebi samosvjestan, za okolinu nerazumljiv. To je komad nekako ljudski, pomalo turoban, a ipak očaravajući. Nešto uistinu posebno, životno, no nekako teško, žalosno, a lijepo. Priča je to s dušom, mješavina mašte i stvarnosti. Tema je vječna: suprotstaviti se konformizmu i oportunizmu što ih osjećamo oko sebe.

            

Kazalište je svečanost. No teško će takvu tvrdnju prihvatiti skeptik.

Uzajamna privlačnost i odbojnost između protagonista uklapa se u fluidnu atmosferu. Glume izopćeni i oni koji izopćuju. Glume zavedeni i oni koji zavode. Glume oni koji plešu, a glume i oni koji kolo vode. Glumim i ja. Ljudi me slušaju pribrano i sa zanimanjem. Pozornicu sam smatrao mjestom izvođenja ceremonijala. Za publiku sam uvijek imao osjećaja i poštovanja. Inspiracija se ionako ne može naučiti. Tijek predstave sugerira dinamiku kretanja, gramatika je to glumačkog umijeća.

            

Ljudima treba komunikacija. Njima nedostaje netko tko će im se obraćati. Ja glumim na pozornici, komuniciram s publikom i imam što reći, a i znadem to. Nije to isprazna konverzacija, to je životno važan događaj, to je život sam. U svakom slučaju, to je način priopćavanja. Publika voli iluzije o svijetu i o sebi samoj. Ona lovi svaku živu riječ, a svoju zahvalnost isplaćuje na licu mjesta. No pokraj života tekla je rijeka neiskustva. Ja sam platio svoje neiskustvo na životnoj pozornici, ali sam na toj pozornici i učio život. Uspinjanje na životnoj crti, uostalom, uvijek je mukotrpno.

            

Život je težak, ali ni umjetnost nije ništa lakša. Ne kaže li Truman Capote, kroz usta Audry Hepburn da svjetla pozornice loše utječu na ten. Duhovno i povijesno ishodište, međutim, nameću stalno traganje za kulturnim specifičnostima. Toga nisu svjesni plesači u transu. Ni jedan vremeplov za lutanje po labirintima vremena ne može biti bezazlen. A mi smo onda pokušali oblikovati svoj svijet. Timing je bio dobar. Bio je to improvizirani kino-studio gdje su se ručno povlačile neke slike. Pridržavali smo se pravila: svatko može pet minuta, nitko ne smije dva puta, a kad je netko na sceni, ne treba mu postavljati nikakva pitanja. U meni se oštre dijalektički nastrojene inteligencija, pouzdanost i samookrivljavanje, ali u svom povijesnom protegu, u neprestanom prožimanju pojavnih različitosti, gradio sam svoja uvjerenja. Još me peku oči od tuđih nekultura.