četvrtak, 26. studenoga 2020.

Danijel Špelić | Vladimir Vujinović: „Jutarnja zvezda“

 

Započnimo ovaj osvrt malim zabavnim i krvavim trivijalnostima. Znate tko je Robert Ressler? On je druga polovica istražiteljskog dvojca koji su u 70-ima ispitivali gomilu serijskih ubojica i stvorili ono što se danas popularno zove „psihološko profiliranje“. Ressler je FBI agent koji je i stvorio termin „serijski ubojica“. Malo ljudi to zna jer je John Douglas uglavnom pokupio svu slavu i vodi se kao „tata“ psihološkog profiliranja, ali Ressler je onaj koji je imao priliku sjesti za stol sa nekim rock-zvijezdama serijskih ubojstava, kao što su bili Ted Bundy i Jeffrey Dalhmer. Znate tko je Gary Ridgway? „Ubojica sa zelene rijeke“, kako su ga zvali, bio je jedan od najvećih serijskih ubojica američke povijesti; njegov potvrđeni broj jeste 50 žrtava, ali policija i FBI sumnjaju da broj ide i do 100. Uglavnom, Ted Bundy je pomagao FBI-ju u lovu na njega. To niste očekivali, zar ne? Ressler i Bundy su imali razgovore i Bundy je nudio svoje mišljenje. Nije pogodio baš puno. Trebalo je proći još skoro 20 godina da uhvate Ridgwaya, ali pogodio je neke stvari, tipa da je Ridgway običan radnik, pa mu vrijeme ubijanja ovisi o radnom vremenu. Znate tko je u to vrijeme volio popiti kavu s Resslerom i pratiti rad BAU jedinice? Thomas Harris. Da, onaj Thomas Harris, pisac koji je stvorio Hannibala Lectera. Harris je tako iskoristio neke detalje iz Resslerovog rada, ali ljudi pogrešno misle da je scena između Clarice Starling i Hannibala u „Kada jaganjci utihnu“ (u kojoj pričaju o ubojici u zatvoru), ona se odnosi na Willa Grahama i Lectera u „Crvenom zmaju“. Autentičnost, dragi moji čitatelji, je ono što daje određenu dozu gravitasa romanima koji za likove imaju serijske ubojice i zato je Harrisov „Crveni zmaj“ alfa i omega tog pod-žanra kriminalističkih romana.


Imam vašu pažnju? Sjajno, idemo dalje. Roman o serijskim ubojicama možete napisati na dva načina. Prvi je tko-je-to-učinio pristup. Pratimo istragu i kako policija pokušava spojiti sve točke u jednu cjelinu. Ili pojedinac, nije toliko bitno. Znam dva romana koji su to uspjeli izvesti. „Svaka mrtva stvar“ Johna Connolyja i „Tiha vjera u anđele“ R.J. Ellroyja. Onda je tu kako-uhvatiti-ubojicu pristup. Ubojica je čitatelju poznat, prate se napori onih koji ga traže do konačnog zaključka. Opet, na pamet mi padaju dva romana koji su to izveli kako treba. Spomenuti „Crveni zmaj“ i „Struna u krvi“ Val McDermid. „Jutarnja zvezda“ ide u prvu grupaciju i bez zadrške mogu reći da je ovo odlično napisan roman. Ima određenih neravnina na putu, svaki roman ih ima i biti će spomenute, ali ovo je rad koji bez muke može stajati uz bok romanima Jo Nesboa ili radovima Michaela Connolyja jer napisan je baš kako treba biti napisan dobar triler o lovu na serijskog ubojicu; napeto, s dobrim likovima, dovoljno sumnjivaca da ne bude uočljivo tko je krivac i zgodnom dozom realnosti zbog koje na trenutke zagazi u mračnije vode od onih trilerskih.

Zabavna sporedna sitnica, imam ga na oku već neko vrijeme. Slučajno sam vidio negdje najavu i prvo sam preokrenuo očima jer naši domaći, balkanski, što bi se reklo narodski, trileri o serijskim ubojicama su... idemo reći loši, da budem politički korektan i da ne kažem čisto gubljenje vremena. Ali, stavio sam ga na listu za čitanje jer pratim domaću kriminalističku scenu, čitam sve čega se mogu dohvatiti i volim biti u toku o tome što moji supatnici po kriminalističkom spisateljskom peru pišu. Ovo je kratak sadržaj za prepričati; serijski ubojica hara Beogradom i policijski tim, pod vodstvom mladog inspektora Filipa Vujića, ga pokušava pronaći i zaustaviti. Početak i kraj sadržaja, ne treba komplicirati.


Da bi proceduralni krimić funkcionirao kako treba, on treba pratiti proceduru – to je sva mudrost. Ako ne poznajete proceduru i nemate pojma kako se radi policijski posao – pišite o privatnim detektivima, njima za rukom prolaze razna sranja. „Jutarnja zvezda“ ima dovoljno procedure da sve što likovi naprave drži vodu. To je rijetka stvar za pronaći u modernim domaćim trilerima i, iako to nije uvijek najuzbudljivija stvar za čitanje, to je ono što, kako rekoh, romanu daje na autentičnosti. Postoji jedna mala scena u radnji koja mi se posebno svidjela iz više razloga. Prvo, jer se autor nije sramio staviti zgodnu malu posvetu kultnom filmu „Se7en“ i odmah u istom potezu napraviti scenu svojom, i tu dobro dočarava stvarnost jer svaka akcija ima svoju reakciju. Lik je ispalio nekoliko hitaca u javnosti dok je lovio ubojicu. Sljedeće što se događa jeste to da odmah ide pred istražnu komisiju koja mora odlučiti da li je pucnjava bila opravdana jer ako nije, značka i pištolj mogu odmah na stol, a on u suspenziju jer policajci u stvarnom svijetu ne smiju samo tako puškarati a da to kaubojsko s*anje prođe bez posljedica. Stvarno je zgodno vidjeti takvo što u romanu. Iako je scena mala i gotovo beznačajna, stvara dobru sliku o razini uvjerljivosti kojoj je autor težio. Ono što je bitno naglasiti jeste da je ovaj ubojica lišen bilo kakve filmske teatralnosti. Trileri ovog kalibra obično zapadnu u loše krvave scene, gdje ubojica stvara gnjusni urnebes samo da bi bio izražen i zapažen. Toga ovdje nema. Njegov modus operandi je davljenje. To je to. On je gotovo Albert DeSalvo, „Bostonski davitelj“ i ne baca tijela uokolo kao lišće u jesen; ima svega 4-5 ubojstava kroz nekoliko mjeseci. Pristup manje-je-efektnije ima svojih prednosti; ubojica ne mora biti Freddy Krueger da bi lov na njega bio zanimljiv i napet. To je povezano s time da će mediji svejedno od njega napraviti senzaciju i radnja se bez pardona obrušava na lešinarsko ponašanje novinara koji će napraviti bilo što samo da prodaju priču. Još jedan zgodan detalj koji potpomaže da priča bude aktualna i u duhu modernih vremena. I naš junak je posebna priča; mlad, u kondiciji, ne pije, ne puši, razumije se u dosta toga, počevši od religije, pa do psihologije kriminalaca, nema demona na duši, nije mu potrebna čaša viskija da pokrene dan i nema trauma koje treba izliječiti. Postoji određena mana svih likova u ovakvim romanima, koja nije prava mana već više kao zgodna slučajnost, a to je da likovi imaju baš potrebni set vještina da se dohvate s onim što istražuju. To je prokletstvo pisanja trilera i krimića. Nikada nisam mogao ozbiljno shvatiti dokone kućanice koje rješavaju opasne zločine jer im je, *ebiga, dosadno. Da bi ulovio negativca, moraš imati barem nešto malo negativnog u sebi ili poznavati mračnu stranu bolje od prosjeka, što Vujića čini pravim čovjekom za posao...iako će se vjerojatno pronaći netko tko će reći da mu je svo školovanje u policiji i FBI-ju dobro došlo baš specijalno za ovaj slučaj.


Neravnine na putu, spomenuh ih. Ovdje nisu velike, srećom, ali recimo da mi je malo škripalo to što su likovi znali napraviti čvrste zaključke na osnovu gotovo ničega. To je bilo malo više očito na početku romana, ali kasnije je stavljeno pod kontrolu. Iako mediji od ubojice naprave određenu senzaciju, moglo je proći i bez toga da on postane svjetska senzacija; radnja nije dobila ništa time, a već je bilo jako dobro uspostavljeno da je grad u strahu od njega i posljednje... Okej, ovo nije toliko neravnina koliko nespretnost zbog same konstrukcije romana - da bi kraj bio efektan, ubojica mora biti netko koga smo već vidjeli ili ga barem maglovito poznajemo iz radnje – ovo je ono što, osobno, zovem „filmski pristup“ i ovdje je taj pristup jako dobro izbalansiran, ALI, ako ste dobri u čitanju skrivenih naznaka, shvatit ćete tko je ubojica puno prije kraja. To je nešto što se jednostavno ne može izbjeći, kao i to da će se ubojica okrenuti prema junaku koji ga pokušava uloviti. Čak ni „Crveni zmaj“ nije cijepljen od toga, i ovdje je to izbjegnuto tako što u radnji ima poprilično pod radnji o dosta toga što je povezano s ubojicom i njegovom mogućom motivacijom, pa kada malo i zagazi u teritorij onoga što se zove klišej, nije toliko očito i naglašeno. Da skratim ionako dugačku priču; meni je ovo sjelo baš kako treba. Dobro napisano, jako malo toga što ne funkcionira, likovi koji imaju nešto izgrađenog karaktera i koji se još mogu razvijati, slučaj koji ima dovoljno krivina da ne bude previše jednostavan i solidno izgrađena motivacija i psihologija svih uključenih. Vraški dobar početak mogućeg serijala.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.