utorak, 17. studenoga 2020.

Tomislav Dretar | Riječ; materinstvo maske

 

I
Evo riječi kojom prolaze vjetri: Zavičaj.
Oluje su njen krvotok. Tu su i zmije da za
bljeska košuljice svuku i munje zajedno s
tamom u zdjelu love. Oluje prolaze zavičajem.
Prizivaju nježnu riječ. Djetinjstvo, koje
ostaje u zdjeli tame kad zamru zmije 
pripitomljenih munja. Košuljica zmijska,
zavičajna muka, leprša zadnjim vjetrom.
Sve tamo od Slavonije do Bosne.
I još dalje, s istoka sve do mora. Zora.


II
Glagoli bez maske riječi su obuzete
snom. Njihova radnja nema lica.
Ima vrijeme kojim lebdi tuga.
I klupko boli da se u njem gnijezdi.
Da se rodi zajedništvo bezličnih.
U pjesmi kao materinstvu maske
Goli glagol u snovima zvuka


III
Riječ koja se porađa: Život.
I riječ koja umire. I riječ koja se zatvara.
I riječ koja se otvara. Kristalna škrinja
Jezika je li harna vječnu tamu skriti.


IV
Ljubav je riječ koja opravdava smrt.
Prostre se dubinom i roni. U tminu oka
U otvor nespokoja. U sebe uranja jer
Slijedi smrt. I ne plaši se dubine, svoje
Mirne savjesti. Ondje dozrijeva svoje
Unutarnje klasje. Dugovječnu nadu.
Valeri boli u korablji smrti i nade. Dva
Putnika u raspetoj riječi. Ljubav im
Jedino jedro kojim strijepi pučina.
Jedino jedro kojim nadilazi more.


V
Riječ ispunjena plavetnilom je nebo.
Plavi svod od zvuka raspet nad tišinom.
Ovdje je odjek ono čega se odriču zabrinuti.
Oni ne mogu tetivu boli opustiti. Plavet
o svod razlomiti. Plavet koja je nebo u
Riječi. Riječ koja je plavet u nebu.
Nebo koje je riječ plavetnila. Modri
Svod od zvuka raspet nad tišinom.


VI
Riječ koja leti riječ je ptica.
Između je plavet pokrenuta
Prazninom. Zatim treba tle za
Riječ pticu. Čvrsto tle ptičje: Duša.
Duboka duša prijanja za pticu.
Sletjela ptica ne širi krila.
Ostaje lijet da vlada Dušom.
Kao vjetar tlom. Nevidljivi
Gospodar slomljenih krošnji.


VII
Riječ koja prolazi između prstiju:
Duboka rijeka. U nju uranjam ruke.
Novi žitelji dubine dodirivači kapi
Ne mijejanju njen tijek. Tek sjena
Pronikne sprudom ne ostavljajuć'
Trag. Vadim ruke. Pregršt kapi
Prione užpokret. Bljesak ukradenom
Suncu. I ništa više. Rijeka teče
Dalje. Prolaze moje nove pregršti
Između raširenih prstiju. Nepovratno.


VIII
Riječ koja je znanje: Ništa
I Dubina - Riječ o Znanju.
Unutra sam ja. Ja bolna je riječ
Odronjena od dubine i u sve utisnuta.
Pridržava se za Ništa u svojoj dubini.
Iz Dubine, iz Ništa prolazi vjetar.
Vjekuje. Prolazi i mene - riječ bliske
šutnje. U čemu je onda stvar kad
se utapam u Ništa. U Dubinu. Znanje
me stješnjuje. Drobi me vjekoviti
vjetar. Mene koji znam. Ništa.
Dubinu. Riječ o znanju. Vjetar koji
sve iznova prelazi. Taj vjekoviti vjetar.

IX
Znanje desetljećima taloženo
na dno unutarnje topline
rastvara se i otječe niz sebe.
U zaumni krajolik utapa
svoje nijanse. Nestaje znanost.
Ostaje prostor posve pust
nekad skriven unutarnjem vidu.
Siroče nepoznatog oca -
Ćutnja je njegov jezik.
Bol njen gomoljasti korijen.
Da gladne zube nahrani
kad otud nabuja rađanje.
Kad pršti svjetlost
i muzika uzrasta.
Do zimogroznog uha.
Kad pršti svjetlost. Život
kojem ne znamo znanost.
Ono izgubljeno znanje
o svjetlosti i boli.
Tjelesnosti jezika još u bokoru.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.