petak, 6. studenoga 2020.

Pramcem u sumrak

 

Kad bi...

Piše: Jelena Miškić 


Volim čuti tvoj glas. Možda ti to nikada nisam rekla. Jer i sam znaš...ne govorim puno. Puno toga je u tišini. Stojiš negdje vani i smrzavaš se, linija prenosi sitna pucketanja jesenje hladnoće dok teku nemilosrdne minute. S Dunava udara sjeverac, pomislim, sebična sam.

Pomislim, nemam opravdanja. Pomislim... što bi bilo da nismo odabirom u visokom stupnju obzirnosti. 

Dok mi pričaš mislim kako bi bilo da imamo kuću na selu...da sam ja učiteljica hrvatskog u nekoj školi, a ti sve drugo osim to što jesi. Kuća bi bila s gankom koja se južnim dijelom dvorišta spušta preko velike livade sve do ruba šume u kojoj s jeseni po šuškavom lišću beskrajno šećemo. Kako ne poznajem vrste gljiva, učiš me s kojom bih te mogla otrovati. S bočne strane dvorišta je klimava šupa u kojoj držiš gomile pecaljki i ostala čudesa kojima vješto popravljaš sve što ja unakazim. Pregorjela glačala i miksere za kolače. Zazvala bih te po imenu i zabrinuto rekla... Pogledaj samo to lišće od oraha, kada ćemo ga posjeći... Prestao bi raditi i podignuo glavu. Laganim korakom bi došao do mene, odložio rukavice kojima bi radio i rekao - sjedi tu pored mene. Bila bi jesen. Kao sada. Lišće bi letjelo u svim bojama samo za nas. Rekao bi... vidiš, lijepo je. Gledali bi ga tako satima. Taj ogromni orah kao drevni čuvar života koji nam je namijenjen. Uvijek bi bilo puno posla oko kuće. S prozora kuhinje bih te gledala kako u visokim čizmama krećeš čistiti ribnjak. Znala bih kako ćeš se vratiti mokar i bijesan pa brzo kuham dobar ručak. Volio bi sve što skuham iako ponekad i ne bi bilo jestivo. Imali bi čamac na tom ribnjaku koji ne vozi nikamo. Zimi bih ga omotala lampicama da plaši djecu iz susjedstva, a zapravo bi se smijala. U vrijeme Božića, preko bajera pješke bi išli na polnoćku. Snijeg bi nam škripao pod nogama, a ti bi me, iako nemam nikakve šanse, uvijek izazivao na trku. Pustio bi me da pobijedim, a tako zadihani i rumeni bi upadali među ljude.

Riječ je Gospodnja, Bogu hvala... Kažeš...- Voliš tišinu i često je tražiš. Nalaziš je jutrom u pramenu moje kose dok spavam. Kroz prozor zraka škrtog sunca oboji sobu u zlato. Miris kave za početak dana kada odlučimo kako nećemo raditi ništa. Osim dodira. 

Kad bi...

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.