Patnje mladog autora

 

Nestabilna vremena i strahovi

Piše: Jelena Hrvoj

Polako nam se bliži kraju ova bijesna godina. Nemam čak pojma kako je drugačije opisati jer se dogodilo sve samo ne pitomo. Od meteora do jakih potresa. Od pandemije do antirasističkih protesta. Poplave, požari… smatram da je bolje krenuti nabrajati što nas do sada još nije snašlo. Ukratko, bijesna godina. Imam osjećaj da smo svi zajedno zaglavili u kolektivnom prikrivenom strahu, strepnji, pa pomalo i u osjećaju klaustrofobije. To je ono najgore. Ne maske, ne ograničavanje kretanja. Mislim da nas ni jedno od toga ne bi smetalo kad bi osjećali sigurnost i stabilnost. I znam kako su se oni mnogo mudriji pobunili da su sada pisci postali ekonomski stručnjaci. Na žalost, ne moraš biti ekonomski stručnjak da uviđaš kako je sve na jako labilnim nožicama, a narod ispijena tempirana bomba. Apatična, labilna i na rubu. Pitanje je hoće li narod pasti preko ruba mirno ili grepsti preko ruba natrag na liticu. 

Istina, ja sam tek šmrkavica od svoje trideset i tri godine koja blago nema pojma o ekonomiji i politici. Barem nedovoljno. Ali nisam slijepa i smatram da nisam ni previše glupa. Voljela bi kad bi mogla napisati kako će se sve skupa brzo završiti, ali to ne znamo ni vi, a ni ja. Ni kada, ni kako. I baš bi vam se danas voljela obratiti zbog svih tih strahova, nesigurnosti i nestabilnosti, kao osoba koja se suočava sa svojima. Ponekad i ovako javno.

Moja karantena započela je prije devet godina. Iznenada sam od nepokolebljivog ekstroverta postala zakukuljeni introvert. Doslovce preko noći. Govorimo o tome da sam od osobe koja je stalno putovala, družila se, čak i živjela u različitim gradovima, iznenada postala netko tko se osjeća kao bubreg u loju u svoja četiri zida gdje nema ni ljudi, ni kaosa. Upravo zbog toga me nije toliko dotaknuo kaos koji je nastao uz pandemiju. Ali, poznajem nekoliko ljudi kojima je jako teško palo distanciranje, rad od kuće, prestanak druženja, nastavi niz. Vjerujem da je i među vama barem nekoliko takvih kojima je i više no teško biti prisiljeni introvert. Čak je i pojedinim introvertima teško jer im se razbila rutina jednom drugačijom rutinom. 

U trenutku kad je prije mnogo godina započela moja karantena, teško mi je padao taj rez iako mi nitko nije ništa nametnuo osim sebe same. Iskreno nemam pojma jesam li ovo što ću sada napisati negdje vidjela, ali za sada je taj podatak nebitan. Bitan je ishod. Uzimala sam na početku godine novu bilježnicu u koju bi napisala do 10 stvari koje želim u toj godini ostvariti. I vjerujte mi, bili su to podosta visoki ciljevi. Ostatak bilježnice sam koristila kako bi u nju pisala najveće strahove. I ne govorim o strahovima od visine, prometa ili nečem sličnom. Govorim o majkama svih strahova. Onima koje podrazumijevaju moje voljene, zdravlje, kruh na stolu. Mogu vam reći da je najteže napisati te strahove jer ih na taj način priznajete i stavljate na nešto fizičko. 

Kako je vrijeme odmicalo, sve bi manje palila svoje strahove i sve ih više bacala u smeće. Ne radi se tu o nikakvim ritualnim vradžbinama. Radi se o tome da sam ih palila kako ih nitko ne bi vidio, pa možda čak i netko na smetlištu tko me ni ne poznaje. Znam, banalno. S druge sam pak strane imala tu posljednju stranu bilježnice koja je svake godine imala jako puno neostvarenih ciljeva. Tada nisam vidjela da su s godinama bilježnice imale sve više stranica. Nekako sam se fokusirala na neostvareno i zbog toga sam jednostavno odustala od cijele ideje. 

Prije nekoliko sam dana pronašla prvu bilježnicu, zakopanu na dnu kutije na tavanu. I znate što? Svi ciljevi na kraju te bilježnice sada su ostvareni. Bome i oni na kraju svake druge bilježnice. Sada, kad sam ih ostvarila, prestanak pisanja djeluje mi tako glupo. Ali, naučila sam nešto. Ako ispred sebe imaš ciljeve. Onako fizički ispisane, s vremenom ih i ostvariš ako to dovoljno želiš. Za mene su u nekom periodu ciljevi postali dominantniji od strahova. Možda neostvareni onda kad sam ja to htjela, ali gle čuda, na kraju ostvareni. Svoje sam strahove počela pretvarati u knjige i prestala ih paliti ili bacati u smeće. Napravila sam upravo suprotno. Servirala sam ih svijetu i suočila se. 

Koja je poanta svega ovoga? Nisam baš ni sama sigurna. Možda bi voljela da i sami kupite bilježnicu u ovom kaotičnom razdoblju i počnete zapisivati. I ma koliko pojedinima sada bilo teško, znajte da je vrijeme prolazno. Uistinu nije klišej, već činjenica. A ponekad je jako dobro ostaviti podsjetnik u vremenu za ona bolja vremena. Pokušajte.