Tomislav Beronić | Kraljevski pečat

 

Fotografija:  DInko Neskusil

CETIN, 1527.

Zahtjev austrijskih poslanika da povelja o izboru Ferdinanda Habsburškog za novog kralja bude ovjerena i hrvatskim kraljevskim pečatom iznenadila je knezove okupljene na Saboru u Cetinu. Takav pečat, jedan od simbola hrvatske državnosti, naprosto nije postojao, ali to Austrijanci nisu znali. Hrvatski knezovi tek su običavali na značajnije dokumente utiskivati pečate sa svojim obiteljskim grbovima. Neugodu je lukavo i na vrijeme spasio iskusni diplomat i nekadašnji ban Ivan Karlović Krbavski, objavivši da kraljevski pečat nije donesen na Sabor. Pritom je dodao da ni on sam nije ponio svoj, ali će poslati po njega. Shvativši Karlovićevo lukavstvo, isto su spremno izjavili Nikola Zrinski i Vuk Frankopan Tržački. Austrijanci su nakon kraćeg vijećanja odlučili sačekati dok glasnici ne donesu pečate i dok povelja, prema njihovim mjerilima, ne bude pravovaljana. 

Mladom knezu Jurju Frankopanu, gospodaru Slunja i Cetina, dopala je tako zahtjevna uloga domaćina. Dok su se gosti pripremali za lov, Juraj je s Ivanom Karlovićem u tajnosti posjetio slunjskog kovača Matiju znajući da je pouzdan i vješt zanatlija. Ivan je na komadu pergamenta nacrtao šahovsko polje s nekoliko ornamentalnih ukrasa unutar dvostrukog kruga u kojemu su na vrhu pisale dvije riječi: REGNI SIGILLUM – kraljevski pečat - i zatražio od Matije da ga, kako god zna i umije i za dobru nagradu, izradi do preksutra ujutro. 

***

Kneginja Ana Blagajska spremno se prihvatila dužnosti da za svečano potpisivanje povelje pripremi frankopanski kruh. Njezin muž Juraj i ostali knezovi Frankopani, sudionici Sabora, htjeli su i ritualnim lomljenjem kruha pokazati Ferdinandovim poslanicima odanost novom kralju. Uoči ne tako davnog krštenja kćeri Ane, prvog djeteta kneza Jurja, kneginja je dobila od Apolonije, supruge kneza Krste Frankopana Ozaljskog i gospodara Dubovca, na korištenje i čuvanje staru glagoljsku listinu. Za svoje potrebe Apolonija je zadržala svoj njemački prijepis, a kako ona i Krsto nisu imali djece, smatrala je ispravnim predati izvorni zapis Ani Blagajskoj. 

I sama nesigurna u glagoljicu, a i strahujući da ne ošteti staru listinu, Ana je recept prepisala hrvatskom ćirilicom, a sam izvornik čuvala je u svojoj škrinji s novcem i nakitom. 

Dok su kuharice spremale tijesto za kruh, Ana je pomalo žalovala što na svečanosti neće vidjeti Apoloniju. Nije puno znala o politici. Tek je nešto načula da ozaljska grana Frankopana, predvođena starim knezom Bernardinom i Apolonijinim mužem Krstom, ne podržava Ferdinanda, već se zajedno sa slavonskim plemstvom priklanja izboru Ivana Zapolje za hrvatskog kralja. Potisnuvši takve misli, uputi se prema kuhinji.

- Kuda tako žurno, mlada kneginjo? – začuje poznati glas. Okrene se i ugleda svog muža u pratnji Ivana Karlovića. Stari se ban dobrodušno smiješio.

- Kuharice pripremaju kruh koji ćete lomiti na večeri. – pokaže na recept u ruci. – Trebam im pokazati kako će izraditi ukrase s crvenim i bijelim poljima.

Karlović spusti pogled na listinu i zastane. 

- Sjećam se kada sam prvi put gledao kneza Bernardina kako je lomio kruh. – sjetno se nasmiješi. – Bilo je to u Ozlju prije puno godina. Kruh je tada bio okrugao i imao je jedan križ. Kasnije ga je promijenio da bude četvrtast i s hrvatskim štitom.

- Ja se sjećam samo ovakvog. – Juraj slegne ramenima. – Ali čuo sam za tu priču. 

- A kako bi bilo da večerašnji kruh ima više polja? – Karlović nadahnuto predloži okrenuvši se prema Ani. – Da bude sličniji kraljevskom pečatu. To bi nam dodatno dalo na važnosti. 

Ana zbunjeno i pomalo uplašeno pogleda u muža, koji se očito našao u neprilici.

- Ne znam. – Juraj slegne ramenima. – Neki bi to mogli shvatiti kao narušavanje tradicije. 

- Pa i ne bi. – Karlović ostade uporan. – Od osam grana Frankopana žive su još četiri. Tvoja, Bernardinova, Ivana Brinjskog i Jurja Cetinskog. Napravi ukrase da su kao četiri spojena kruha, simbolički za svaku obiteljsku granu po jedna. Time ćeš pred Austrijancima opravdati i Krstu Bernardinovog koji, znaš i sam, nije baš sklon Ferdinandu. 

Juraj se malo zamisli. Uzme recept iz ženinih ruku i zagleda se u njega.

- To ne zvuči nimalo loše. – malo stisne oči. – Brinjski i Cetinski neće imati ništa protiv. U njih sam potpuno siguran. 

- Onda uradi tako. – Ivan se okrene prema Ani. – Ukrasi kruh tako da ima osam polja po dužini i osam po širini, kao na kraljevskom pečatu. Sve ostalo uradite isto kao što ste radili i prije.

Kneginja nakratko pogleda u muža, kimne i uputi se prema kuhinji.

Naložila je kuharicama, koje su upravo umijesile tijesto, da rub kruha ukrase tankim tropletom. Zadovoljna izgledom hrvatskog pletera, kneginja Ana pažljivo je koncem iscrtala mrežu u obliku šahovskih polja, a kuharica je potom oznake duboko zarezala nožem. Kad je velika krušna peć bila dovoljno zagrijana, naredila je da se na svako drugo polje nanese crveni premaz. Odahnula je kada je kruh položen u pećnicu. Ona polja koja trebaju biti bijela, nakon pečenja će pažljivo posuti brašnom. 

***

Te večeri povelju su potpisali i svojim pečatima ovjerili sudionici Sabora, a hrvatski kraljevski pečat svečano je utisnuo sam domaćin. Austrijski poslanici zadovoljno su i jednoglasno ustvrdili da je ovime povelja pravovaljana te su se obvezali odnijeti je kralju Ferdinandu u Beč.

Lomeći kruh, knez Juraj Frankopan Slunjski održao je, dijelom i prema uputama Ivana Karlovića, kratak, ali nadahnut govor. Istaknuo je ulogu hrvatskog kraljevstva kao štita i mača kršćanstva u proteklih stotinjak godina i zakleo se svojim frankopanskim rodom  da će povelja biti ispoštovana od cjelokupnog hrvatskog plemstva. Jelo se i pilo do kasno u noć, a s prvim dnevnim svjetlom gosti su se žurno razišli. 

***

Nakon muževe smrti 1553. godine, kneginja Ana, teško bolesna i svjesna da će uskoro umrijeti, pozvala je rodicu Doru iz svog plemena Babonića, knezova Blagajskih, udanu za Nikolu Frankopana Tržačkog, i predala joj staru glagoljsku listinu uz obvezu da ju, kada se njezin sin Franjo oženi, vrati u njezin rod.

To se nije dogodilo jer je slunjska loza knezova Frankopana izumrla s Franjom, jedinim sinom kneza Jurja i kneginje Ane, koji je cijeli život posvetio borbama protiv Turaka i nikada se nije ženio niti je imao potomaka. Tako je ostala legenda da se Jurjev rod zameo zbog obećanja koje je olako dao u ime svih Frankopana, pa i onih koji se nisu poklonili Habsburgovcima. 

Dora Blagajska brižno je čuvala listinu i uspomenu na svoju rodicu kneginju Anu. Predala ju je Katarini Lenković, ženi svoga sina Gašpara na dan njihovog vjenčanja, a ona Jeleni, kćeri podbana Stjepana Berislavića, udanoj za njezinog sina Vuka Krstu Frankopana, jedinog iz roda Frankopana koji je još imao muških potomaka. Tako je stara glagoljska listina stigla u Bosiljevo.