utorak, 10. studenoga 2020.

Igor Petrić | Miris samoće

 

U tajanstvenom trenutku

smirenosti,

odlutaj stazom kroz vrijeme

jednog od prošlih života

i pokušaj zaustaviti misao na prvom,

slučajno odabranom čovjeku,

Možda će i on jednom u stvarnosti

sam i usamljen proći pored tebe.

Dotaknuti te kosom

boje crne svile

s koje će kapljice jesenjih kiša

nijemo ponirati, kap po kap,

sve do mirne površine rijeke ponornice 

i stopiti se s tom bistrom vodom

što nestaje i rađa se tiho

dok vijugavo moru teče.

 

Uspiješ li,

pokušaj osjetiti sve te vibracije

što kroz zrak titrajući prenose

opijumske mirise samoće

i dovedi svoju svjesnost

u stanje privremenog ludila,

u kojem će šarene kuglice Sunčevog sustava

plesati nepravilnim ritmom 

zabranjene plesove

samo za tebe.

Znam! 

Teško ih je okom pratiti. Ima ih posvuda.

Velike su i malene istovremeno.

Nepredvidljivo predvidljive

ponekad i dosadne 

ponekad i zagonetno zanimljive,

ali pokušaj. Vjeruju! Isplati se.

Ako ne uspiješ…? 

Nema veze!

Jednostavno kreni dalje.

Prepusti se mislima.

Mahni rukom 

i duboko udahni svježu dozu kisika.

Skupi dovoljno snage za sutra,

za sebe,

kako bi ponovno mogla režirati 

novu kazališnu dramu za jedan od tvojih usputnih života.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.