Željko Bajza | Dobri zidovi

Postoje dobri zidovi među kojima sjedim. I sami zidovi, prozori i vrata, pomno čišćeni i bijeljeni, ostavljaju dojam nečeg vjekovnog i starog, starog kao što je star kamen i zemlja. A onda je došao potres ali zidovi su moja uspravna kuća koja je sačuvala svoj krov prema nebesima, kroz njih, osim zrake sunca koja pada ravno u moju rečenicu ništa ne ulazi. Postoje smisleni načini da se boravi u svome domu, ovog trenutka za mene su to stol i stolice, i ljupka fasada boje nebeskog plavetnila kroz koju ponekad srljam svojim prstima i pokušavam dotaknuti vjetrovitu večer. U dobrim sobama signali putuju dobrim kablovima, struja svijetli iznad mojih slova. Spašene su sve mumije, svi zaleđeni ostaci hrane, sve lutalice. Spašeni su načini koji će vrijediti dugo, sve do moje osamdesete godine života, prve godine stvarne dobrote.

Neki mi govore, ne svi, da napišem pjesmu o tim stvarima. svaki bi čovjek o svom životu trebao napisati pjesmu. Da, točno je, imam svoju četkicu za brijanje imam svoju britvicu imam svoju đezvu i plin sam upalio na štednjaku da skuham kavu, imam svoju fontebasso fine porcelain šalicu za kavu narezao sam nekoliko šnita parizera i sira i spremam se na doručak pjevušim uz radio, s vremena na vrijeme imam i dušu. Da sam mačka ne bi me bilo briga za coronu na bi me mučio stožer niti propusnice. Ispričavam se što sam posjekao drvo da bih napravio stolac u kojem uljuljkan odmaram. Pomirio sam se sa dječjim strahovima i zanosima  znači da sam sigurno star.

Premnoge muke nad zemlju nam dolaze, corona, potres sitno kao pepeo svi se potaremo. a  nama, predobri Oče, na koncu udijeli mir, koji daleko će otkloniti sve nevolje i mučne smrti! Mir zazivaju brjegovi Gradec i Kaptol, mir zaziva Maksimir i njegova jezera, o miru pričaju krute stijene gričke. Moj dragi gospodine i prijatelju neka zna Vaša milost, da jutro zdavna je svanulo u mojem Zagrebu. Moje sanje su magličasti horizonti. Obrisi nisu nestvarni. Moj sfumato živo titra. Botanički vrt je u cvatu. Svjetlost od svakud zrači. Sjena Popovog tornja me uvijek prati. Bez sunca sjene nema. Nebo nad Zagrebom je plavo, tako plavo kao haljina na Rangerovoj slici “Anđela muzikanata”, ali niti nerealnih bijelih oblaka ne manjka. Za dobro se treba pomučiti. Historia je vitae magistra, prepoznali smo se u njoj trajno, od antike i Biblije u vlastitom okruženju. Pitomo sam potonuo u obećavajuću slatku sigurnost ili je to samo sudbina od mene napravila pojedinca očaranoga. 

Priča je ovoga puta sretno završila, barem na formalnom planu. Živi smo, trajemo, promišljamo, gasimo ljutnju i očaj, kao što se gasi živo vapno, da bismo njime zidali. Oko nas raste zona okuženog javnog prostora, obilno potpomognuta površnim i nekritičkim medijima. Ne preostaje ništa drugo, nego posuditi davni stih iz one Matoševe pjesme: Ja te volim, jer si ljubav zemlje zemlje iz koje niknuh, Hrvatice draga: Ko bogomajka na Kamenih vratih što dušom sija kada preko praga Gričkog bruji mračni Angelus.