Foto: Dinko Neskusil |
Dobrodošlica kraljici
Drežnik, srpanj 1387.
U borbama za prevlast nad Hrvatsko-Ugarskim
Kraljevstvom, bivši hrvatski ban Ivan od Palžine, potpomognut nezadovoljnim
dijelom hrvatskog plemstva, zagrebačkim biskupom Pavlom i bosanskim kraljem
Stjepanom Tvrtkom, organizirao je urotu u kojoj je ubijen palatin Nikola
Gorjanski, a u zarobljeništvo odvedene mlada kraljica Marija Anžuvinska i njezina
majka Elizabeta, supruga pokojnog kralja Ludovika Anžuvinskog i kći bosanskog
bana Stjepana Kotromanića. Marijin muž, rimsko-njemački car i češki kralj
Žigmund Luksemburški, naprosto je morao reagirati. Dvorske igre i diplomatsko
nadmudrivanje trajale su mjesecima, sve dok iz Novigrada nije stigla vijest da
je regentica Elizabeta zadavljena pred očima svoje kćeri, tada
sedamnaestogodišnje kraljice Marije.
***
Krčki knez Ivan V., kojega
su svi zvali jednostavno Anž, stajao je ispred svog šatora promatrajući odlazak
novigradskih pregovarača. Nakon tri mjeseca opsade njegov suparnik Ivan
Palžinski nije više bio onako bahat i samouvjeren. Mletačke galije usidrene na
ulazu u zaljev osujetile su mogućnost bijega lakim i brzim brodovima. Iz uskog
zaljeva teško da bi odjednom izašla više od dva broda, a dočekale bi ih mreže
od lanaca i kiša zapaljivih strijela. S kopnene strane proboj bi bio nemoguć.
Anžova vojska, pojačana s nekoliko četa oklopljenih kraljevskih kopljanika i
strijelaca, bila je brojčano nadmoćna. Nisu izveli niti jedan juriš na zidine
Novigrada niti su pokazivali takve namjere. Utaborili su se na sigurnoj
udaljenosti i u potpunosti odsjekli svaku odstupnicu. Svi glasnici koje je Ivan
Palžinski otpremio bosanskom kralju Stjepanu Tvrtku u Jajce uhvaćeni su i
ubijeni. Znao je to po odsječenim glavama koje su istaknute na prilaznom putu.
Nakon dva i pol mjeseca čekanja postalo mu je jasno da mu nitko od urotnika
neće doći u pomoć. Sam je morao odlučiti o sudbini svoje obitelji i svojih
podanika i za njihovu sigurnost platiti što je moguće manju cijenu.
Kad su pregovarači prošli
gradska vrata, Anž se okrenuo prema svojoj ženi i upitno podigao obrve.
Kneginja Ana, zajedno s nekoliko sluškinja, došla je na njegov poziv brodom s
Krka prije nekoliko dana kako bi prihvatila kraljicu Mariju. Bilo je sasvim
primjereno da kraljici nakon dugotrajnog zatočeništva pri ruci bude žena.
- Prihvatit će. – priđe mužu
i položi mu ruku na prsa. – Nema nikakvog razloga da ti ne vjeruje, a zna da bolju
ponudu neće dobiti. Može samo pokušati juriš u kojemu će svi izginuti.
Anž zagrli Anu i utisne joj
poljubac u kosu. Godine su ih pomalo stizale, a još uvijek su se voljeli i
poštovali. Imao je u nju povjerenja kao niti jedan njemu poznati muž u svoju
ženu. Neki su ga čak pomalo i zadirkivali zbog toga i pokušavali mu podvoditi
mlade ljepotice kao priležnice. Dobrodušno ih je odbijao, pa čak i prihvaćao
šalu na svoj račun, ali ne i na račun kneginje Ane. Nakon što je davnih dana
jednom pripitom plemiću postavio uvjet da povuče ili svoje riječi ili mač,
nitko se više nije usudio našaliti na kneginjin račun.
Kasno popodne glasnik iz
Novigrada potvrdio je uvjete oslobađanja kraljice Marije i napuštanja utvrde.
Knez Anž naredio je povlačenje svojih vojnika i prekid opsade, a kneginja Ana bacila
se na pripreme za prihvat kraljice.
Sutradan ujutro dugačka
kolona vojnika i služinčadi napuštala je Novigrad cestom prema Kninu, odakle je
Ivan od Palžine najavio odlazak u Bosnu, pod zaštitu kralja Stjepana Tvrtka.
Ispoštovao je dogovor i kraljicu Mariju doveo pred kneginju Anu. Bio je to
njihov prvi susret. Ana je, doduše, znala da je kraljica mlada, da joj je tek sedamnaest
godina, ali se ipak iznenadila ugledavši pred sobom krhku djevojku, gotovo
djevojčicu, obučenu u otrcanu haljinu, neuredne kose, upalih očiju i uplašena
pogleda. Zaogrnula ju je laganom pelerinom, kapuljačom joj pokrila kosu te ju
žurno otpratila u svoje odaje na galiji.
- Sad ste na sigurnom, Vaša
Visosti. – govorila joj je toplim majčinskim glasom. – Moje sluškinje već Vam pripremaju
toplu kupku i obilan obrok. Donijela sam Vam i čisto rublje, ljetne haljine i
udobnu obuću. Uredit ćemo Vam kosu i pomazati tijelo mirisnim uljima. Ubrzo
ćemo krenuti prema Senju. Imate li kakvih želja?
Kraljica je pognute glave
šutke sjela na postelju, poklopila lice rukama i zatresla ramenima prepustivši
se plaču. Kneginja sjedne do nje i ruke joj položi na ramena. Marija se trgne i
podigne glavu. Nekoliko trenutaka gledala je kneginju Anu pravo u oči, a potom
ju čvrsto zagrlila zahvaljujući joj šaptom: - Hvala Vam, hvala.
***
Tijekom tih nekoliko dana
putovanja zbližila se sa svojom uglednom gošćom. Mlada žena objeručke je
prihvatila kneginju i potanko joj ispričala sve što joj se događalo tijekom
protekle godine provedene u zarobljeništvu. Najteže joj je palo kada je
naslutila da je njezina mati Elizabeta ubijena prema nalogu kralja Žigmunda,
njezinog muža i pretendenta na hrvatsko-ugarsku krunu. Politika joj se gadila,
pa čak ju je i na trenutke užasavala, ali je istodobno bila svjesna svoje uloge
u dvorskim igrama. Golemo iskustvo kneginje Ane pomoglo joj je da bolje sagleda
opasnosti i mogućnosti koje su ju čekale u Stolnom Biogradu.
Nakon što se udobno
smjestila u gostinjskoj sobi, mlada kraljica uputila se u obilazak utvrde.
Svoju domaćicu zatekla je na vratima kuhinje kako nešto čita kuharicama iz
listine koju je držala u ruci. Nije baš dobro razumjela hrvatski, ali je u
njezinom glasu osjetila odlučnost i posvećenost.
Kneginja pokretom ruke
otpusti kuharice i okrene se prema mladoj kraljici.
- Nadam se da ste se udobno
smjestili, Vaša Visosti. – lagano poklekne. – Mogu li još nešto učiniti za Vas?
- Možete. Nekoliko stvari. –
kraljica joj veselo priđe. – Prvo, nemojte se klanjati kada me srećete. Osim na
dvoru u Stolnom Biogradu i to samo u protokolarnim prigodama.
- Hvala Vam, Vaša Visosti. –
kneginja kimne glavom i nasmiješi se.
- Drugo, kad smo nasamo,
nemojte me više oslovljavati s Vaša Visosti. – primi kneginju za ruku. –
Zovite me Marija, onako kako me zvala moja majka. Vi ste mi sada druga mati.
- Na to ću se teško
naviknuti… - kneginja nije krila iznenađenje.
- Marija. – kraljica brzo
završi njezinu rečenicu. – Samo Marija. Molim Vas.
- Ne vidim čime sam
zaslužila takvu čast. - uzvrati joj lagano odmahujući glavom.
- Svime! – širom raširi
ruke. – A posebno dobrotom koju osjećam od prvog trena kada smo se srele. Mogu
li ja Vas zvati samo Ana?
- Bit će mi čast, draga
Marija. – još jednom kimne. – Postoji li još nešto što mogu učiniti? Nešto
treće?
- Zanima me što ste to tako
energično govorili kuharicama. – upitno podigne čelo.
Kneginja okrene listinu tako
da ju kraljica može čitati.
- Čitala sam im kako će
zamijesiti tijesto za svečani obiteljski kruh koji će knez sutra prelomiti u
Vašu čast. – rukom pokaže prema kuhinji. – To su vrijedne i poslušne žene i
dobre kuharice, u što ćete se uvjeriti, ali niti jedna od njih ne zna ovo
čitati.
Kraljica se zagleda u
listinu i nakon nekoliko trenutaka zbunjeno pogleda u svoju domaćicu.
- Ni ja ne znam ovo čitati. – zabrinuto je pogleda. – Kakva su ovo slova? Koji je to jezik?
- Jezik je hrvatski, a pismo
je glagoljica. – kneginja ponosno odgovori. – A na ovoj je listini stari recept
za kruh knezova Krčkih koji ćemo sutra blagovati. Sprema se samo u posebnim
prilikama i ovime Vam naša obitelj želi pokazati da ste dobrodošli u Drežnik.
Tko god je od njega jeo, priznao je da ništa slično nije kušao. Svidjet će Vam
se, u to sam sigurna.
Foto: Dinko Neskusil |
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.