Tomislav Beronić | Frangere pane - Priče o frankopanskom kruhu 1

Foto: Dinko Neskusil

Dobrodošlica kraljici

Drežnik, srpanj 1387.

U borbama za prevlast nad Hrvatsko-Ugarskim Kraljevstvom, bivši hrvatski ban Ivan od Palžine, potpomognut nezadovoljnim dijelom hrvatskog plemstva, zagrebačkim biskupom Pavlom i bosanskim kraljem Stjepanom Tvrtkom, organizirao je urotu u kojoj je ubijen palatin Nikola Gorjanski, a u zarobljeništvo odvedene mlada kraljica Marija Anžuvinska i njezina majka Elizabeta, supruga pokojnog kralja Ludovika Anžuvinskog i kći bosanskog bana Stjepana Kotromanića. Marijin muž, rimsko-njemački car i češki kralj Žigmund Luksemburški, naprosto je morao reagirati. Dvorske igre i diplomatsko nadmudrivanje trajale su mjesecima, sve dok iz Novigrada nije stigla vijest da je regentica Elizabeta zadavljena pred očima svoje kćeri, tada sedamnaestogodišnje kraljice Marije.

***

Krčki knez Ivan V., kojega su svi zvali jednostavno Anž, stajao je ispred svog šatora promatrajući odlazak novigradskih pregovarača. Nakon tri mjeseca opsade njegov suparnik Ivan Palžinski nije više bio onako bahat i samouvjeren. Mletačke galije usidrene na ulazu u zaljev osujetile su mogućnost bijega lakim i brzim brodovima. Iz uskog zaljeva teško da bi odjednom izašla više od dva broda, a dočekale bi ih mreže od lanaca i kiša zapaljivih strijela. S kopnene strane proboj bi bio nemoguć. Anžova vojska, pojačana s nekoliko četa oklopljenih kraljevskih kopljanika i strijelaca, bila je brojčano nadmoćna. Nisu izveli niti jedan juriš na zidine Novigrada niti su pokazivali takve namjere. Utaborili su se na sigurnoj udaljenosti i u potpunosti odsjekli svaku odstupnicu. Svi glasnici koje je Ivan Palžinski otpremio bosanskom kralju Stjepanu Tvrtku u Jajce uhvaćeni su i ubijeni. Znao je to po odsječenim glavama koje su istaknute na prilaznom putu. Nakon dva i pol mjeseca čekanja postalo mu je jasno da mu nitko od urotnika neće doći u pomoć. Sam je morao odlučiti o sudbini svoje obitelji i svojih podanika i za njihovu sigurnost platiti što je moguće manju cijenu.

Kad su pregovarači prošli gradska vrata, Anž se okrenuo prema svojoj ženi i upitno podigao obrve. Kneginja Ana, zajedno s nekoliko sluškinja, došla je na njegov poziv brodom s Krka prije nekoliko dana kako bi prihvatila kraljicu Mariju. Bilo je sasvim primjereno da kraljici nakon dugotrajnog zatočeništva pri ruci bude žena.

- Prihvatit će. – priđe mužu i položi mu ruku na prsa. – Nema nikakvog razloga da ti ne vjeruje, a zna da bolju ponudu neće dobiti. Može samo pokušati juriš u kojemu će svi izginuti.

Anž zagrli Anu i utisne joj poljubac u kosu. Godine su ih pomalo stizale, a još uvijek su se voljeli i poštovali. Imao je u nju povjerenja kao niti jedan njemu poznati muž u svoju ženu. Neki su ga čak pomalo i zadirkivali zbog toga i pokušavali mu podvoditi mlade ljepotice kao priležnice. Dobrodušno ih je odbijao, pa čak i prihvaćao šalu na svoj račun, ali ne i na račun kneginje Ane. Nakon što je davnih dana jednom pripitom plemiću postavio uvjet da povuče ili svoje riječi ili mač, nitko se više nije usudio našaliti na kneginjin račun.

Kasno popodne glasnik iz Novigrada potvrdio je uvjete oslobađanja kraljice Marije i napuštanja utvrde. Knez Anž naredio je povlačenje svojih vojnika i prekid opsade, a kneginja Ana bacila se na pripreme za prihvat kraljice.

Sutradan ujutro dugačka kolona vojnika i služinčadi napuštala je Novigrad cestom prema Kninu, odakle je Ivan od Palžine najavio odlazak u Bosnu, pod zaštitu kralja Stjepana Tvrtka. Ispoštovao je dogovor i kraljicu Mariju doveo pred kneginju Anu. Bio je to njihov prvi susret. Ana je, doduše, znala da je kraljica mlada, da joj je tek sedamnaest godina, ali se ipak iznenadila ugledavši pred sobom krhku djevojku, gotovo djevojčicu, obučenu u otrcanu haljinu, neuredne kose, upalih očiju i uplašena pogleda. Zaogrnula ju je laganom pelerinom, kapuljačom joj pokrila kosu te ju žurno otpratila u svoje odaje na galiji.

- Sad ste na sigurnom, Vaša Visosti. – govorila joj je toplim majčinskim glasom. – Moje sluškinje već Vam pripremaju toplu kupku i obilan obrok. Donijela sam Vam i čisto rublje, ljetne haljine i udobnu obuću. Uredit ćemo Vam kosu i pomazati tijelo mirisnim uljima. Ubrzo ćemo krenuti prema Senju. Imate li kakvih želja?

Kraljica je pognute glave šutke sjela na postelju, poklopila lice rukama i zatresla ramenima prepustivši se plaču. Kneginja sjedne do nje i ruke joj položi na ramena. Marija se trgne i podigne glavu. Nekoliko trenutaka gledala je kneginju Anu pravo u oči, a potom ju čvrsto zagrlila zahvaljujući joj šaptom: - Hvala Vam, hvala.

***

Peti dan nakon oslobađanja kraljica je, u pratnji kneginje Ane i pod zaštitom čete najboljih konjanika kneza Anža, sretno stigla u Drežnik. Oružana pratnja zatvorenih kola uputila se prema Zagrebu preko Modruša, dok su se kraljica, knez, kneginja i još nekoliko najboljih konjanika uputili sigurnijim obilaznim putem prema Otočcu. Bilo je to lukavstvo kojim je knez želio izbjeći prolaz preko posjeda Bosiljevo, kojime su gospodarili kraljičini otvoreni neprijatelji, te se držao sigurnih puteva preko svojih posjeda.

Za dolazak svog muža i gospodara Drežnika, a želeći pokazati gostoprimstvo i čast kraljici Mariji, kneginja Ana naredila je pripremu svečanog obiteljskog kruha koji će knez lomiti i time simbolično proslaviti uspješno obavljenu zadaću.

Tijekom tih nekoliko dana putovanja zbližila se sa svojom uglednom gošćom. Mlada žena objeručke je prihvatila kneginju i potanko joj ispričala sve što joj se događalo tijekom protekle godine provedene u zarobljeništvu. Najteže joj je palo kada je naslutila da je njezina mati Elizabeta ubijena prema nalogu kralja Žigmunda, njezinog muža i pretendenta na hrvatsko-ugarsku krunu. Politika joj se gadila, pa čak ju je i na trenutke užasavala, ali je istodobno bila svjesna svoje uloge u dvorskim igrama. Golemo iskustvo kneginje Ane pomoglo joj je da bolje sagleda opasnosti i mogućnosti koje su ju čekale u Stolnom Biogradu.

Nakon što se udobno smjestila u gostinjskoj sobi, mlada kraljica uputila se u obilazak utvrde. Svoju domaćicu zatekla je na vratima kuhinje kako nešto čita kuharicama iz listine koju je držala u ruci. Nije baš dobro razumjela hrvatski, ali je u njezinom glasu osjetila odlučnost i posvećenost.

Kneginja pokretom ruke otpusti kuharice i okrene se prema mladoj kraljici.

- Nadam se da ste se udobno smjestili, Vaša Visosti. – lagano poklekne. – Mogu li još nešto učiniti za Vas?

- Možete. Nekoliko stvari. – kraljica joj veselo priđe. – Prvo, nemojte se klanjati kada me srećete. Osim na dvoru u Stolnom Biogradu i to samo u protokolarnim prigodama.

- Hvala Vam, Vaša Visosti. – kneginja kimne glavom i nasmiješi se.

- Drugo, kad smo nasamo, nemojte me više oslovljavati s Vaša Visosti. – primi kneginju za ruku. – Zovite me Marija, onako kako me zvala moja majka. Vi ste mi sada druga mati.

- Na to ću se teško naviknuti… - kneginja nije krila iznenađenje.

- Marija. – kraljica brzo završi njezinu rečenicu. – Samo Marija. Molim Vas.

- Ne vidim čime sam zaslužila takvu čast. - uzvrati joj lagano odmahujući glavom.

- Svime! – širom raširi ruke. – A posebno dobrotom koju osjećam od prvog trena kada smo se srele. Mogu li ja Vas zvati samo Ana?

- Bit će mi čast, draga Marija. – još jednom kimne. – Postoji li još nešto što mogu učiniti? Nešto treće?

- Zanima me što ste to tako energično govorili kuharicama. – upitno podigne čelo.

Kneginja okrene listinu tako da ju kraljica može čitati.

- Čitala sam im kako će zamijesiti tijesto za svečani obiteljski kruh koji će knez sutra prelomiti u Vašu čast. – rukom pokaže prema kuhinji. – To su vrijedne i poslušne žene i dobre kuharice, u što ćete se uvjeriti, ali niti jedna od njih ne zna ovo čitati.

Kraljica se zagleda u listinu i nakon nekoliko trenutaka zbunjeno pogleda u svoju domaćicu.

- Ni ja ne znam ovo čitati. – zabrinuto je pogleda. – Kakva su ovo slova? Koji je to jezik?

- Jezik je hrvatski, a pismo je glagoljica. – kneginja ponosno odgovori. – A na ovoj je listini stari recept za kruh knezova Krčkih koji ćemo sutra blagovati. Sprema se samo u posebnim prilikama i ovime Vam naša obitelj želi pokazati da ste dobrodošli u Drežnik. Tko god je od njega jeo, priznao je da ništa slično nije kušao. Svidjet će Vam se, u to sam sigurna. 

Foto: Dinko Neskusil