Nisam gledala u crveni Mjesec
za prve pomrčine u ovom stoljeću,
po padalici poruka mi je stigla:
„Krvarim noćas, možda i umrijet ću.
Pamti kad sam nitima bijelim
tamu gutao mlijekom svojim,
put svijetlio a ti nogama hitrim
u noćima što ih više ni ne brojim.
Sjeti me se k'o vladara mraka
sa zvijezdama što zavrtio je kolo,
u rukama tvog dragog što bio je luč
dok ljubio je tijelo tvoje golo.“
Obećah mu, neću glavu dizat'
ni pogledom letjeti put neba.
Gledati ga krvava, nemam srca,
razliveno srebro noćas mi treba.
I molit ću potiho da žive rane
što prije mu zacijele na tijelu,
da opet bude onaj od prije –
osamljeni nebeski jahač
što bijelu svjetlost po zemlji lije.
(iz zbirke „Žena svojih godina“)
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.