ponedjeljak, 12. listopada 2020.

Luca Cetinić | Oči pune straha

 

17.04.2020. 

Svakoga dana, s udaljenosti od oko 3 metra, na trenutak pogledam te oči naše spremačice, i vidim velike plave oči pune straha. Kažem: - Na trenutak - jer žena otvori vrata, pogledi nam se sretnu dok sjedim za radnim stolom.  Pristojno se pozdravimo, ona uzme vrećicu s otpacima koju obično stavim pored vratiju, ponovno pozdravi i ide dalje. Od početka borbe s virusom, u posebnim uvjetima, ona žuri dezinficirati sve rukohvate, vrata, dugmad prekidače... Kod nas u apartmanskom smještaju zadrži se nešto duže svakog utorka, kada odradi čišćenje prostorija. Ostale dane u tjednu, samo pokupi vrećicu iz koša za otpatke.  

Zadnjih nekoliko mjeseci susrećem te prestrašene oči, žene pune straha i neizvjesnosti. Obuzme me nakon toga često tuga i neka neobična nelagoda u srcu. Razumijem potpuno njen strah. Svakoga dana putuje na posao i vraća se obitelji. Putem može negdje pokupiti opaki virus, može ga, ne znajući prenijeti i na nas u izolaciji.

Situacija posve nova, neobična i neugodna za ljudsko biće. Malo je reći neugodna! Situacija je istinski zastrašujuća, ali život ide dalje i strah neizvjesnosti svatko mora „probaviti“ u svom biću. Kakve li će posljedice biti kasnije? Teško pitanje, a odgovor će nam doći s vremenom i polako.

Priznati moram, i u mojim očima je nelagoda. Mislim kako panike nemam, ali ne mogu opisati osjećaj koji me prožima dobar dio dana, dok se trudim ponašati posve razumski. Izađem na balkon i uživam u suncu i nebu što mi ispunjava pogled. Jutrom i večeri ptice pjevaju, nadlijeću galebovi tu i tamo. Prve laste su se vratile! Cvjetovi u tijesnoj žardinjeri privlače pčelice i pokojeg leptira. Promatram ih kako vrijedno prebiru svaki cvjetić. Imam i svojevrsne ljubimce! Među cvijećem živi par gušterica, bile su malene, sada lijepo napreduju i prilično su narasle. Pretrčavaju i skrivaju se u polu-hladu cvijeća. Drago mi ih vidjeti, čak i pričam s njima, pomišljam da bi se mogle pripitomiti na moj glas, ali čisto sumnjam. Svejedno, pratim ih pogledom. Valjda im je dobro u tom staništu, dala bi im hrane ali nemam pojma što one doista jedu. Love sitne mušice, crviće ili … baš ću zaguglati malo o gušterima! Poslijepodne znam napraviti nekoliko đirova s kraja na kraj dugog i dosadnog hodnika u Domu. Hodam ja i hodam, vratim u naš brlog – pogledam na sat, kad jedva prošlo 10 minuta u šetnji. Ponekad se ispružim na podlogu za vježbanje, pa se opuštam, malo razgibavam ove zahrđale i nemoćne udove. U ostatku vremena buljim (čitam, listam) od ekrana do ekrana, od radija do TV. Nemam koncentracije za ozbiljniju literaturu. Već u veljači nitko izvana ne može doći, a od ožujka se ne može preko praga. Zabavila sam se slikanjem dok je boje trajalo, križaljke i nešto pisanja. Kako su dani prolazili, ja sam sve više gubila volju za bilo kakvu kreativnost. Počela sam razmišljati kako izaći vani. Sama pomisao da smo odjednom “pod ključem“ izjedala me, ali se moralo izdržati, cijeli svijet je zahvatila pandemija nepoznatog virusa.  

Leđa i noga me bole do neizdržljivosti, ne šetam često hodnikom. Nestaje mi kave, meda i džema. Nestat će i sredstava za čišćenje i pranje i još puno toga. Voće i povrće da ne spominjem. Pijem (neredovito) tablete C vitamina da ne dobijem skorbut, pojede se što kuhinja skuha, a to baš i nije prehrana koja bi zadovoljila potrebe vitamina i minerala starijih osoba, posebno kad su zatvoreni i pod stresom. Prehrana je posebna priča, kao i dizala. Svikla ja na skromnost, još i danas pomislim kako je čokolada luksuz, ali sloboda… sloboda mi nedostaje više od hrane ili ičeg drugog. Nije li čovjeku oduzimanje slobode najteža kazna? Jedino je smrtna kazna teža.

Zanimljivo, zbog više sile osjećam se zatvorenikom doslovno, a zbog te iste sile u obliku virusa, prijeti mi i smrtna kazna. Ne znam što sam skrivila a kažnjena sam tako strogo i nehumano. Mislim da se dobar dio starijih ali i mlađih kronično bolesnih manje-više pita isto. Griješila jesam i prema ljudima i prema prirodi, ako je zbog toga, evo prihvaćam. Lakše mi ako u sebi pronađem neko opravdanje za ovo stanje.

Jutrom i večeri mjeri nam se temperatura. Sestre imaju po tri-četiri vrste toplomjera. Najjednostavniji za koristiti je onaj beskontaktni „pištolj“, ali su se više puta pokazali nepouzdani. Najbolje ipak onaj pod pazušni. Njima su najpraktičniji beskontaktni toplomjeri. S tim „pištoljem“ nas „upucaju“, pa ako je više od 37,2 – sumnjiv si na Coronu. U strahu su velike oči. Sestra isprobava sve vrste, da se potvrdi normalna temperatura. Meni i suprugu smo stres na stres. Slijedom događanja koja su se zbila zadnjih desetak dana, opreznost je na vrhuncu i razumijem njihovu zabrinutost. Pogledam i opet vidim strah u očima.

Gotovo stalno sam prehlađena. Vrijeme sad hladno sad toplo, pa se odjenem, preznojavam se pa razodjenem. Vrata otvaram, nastaje propuh, a posebno uz bilo koji vjetar, a toga ovdje ne manjka. Zrak se giba svom silinom, hvatam vrata da ne tresnu. I tako zabava u krug, malo kašljucam (zbog bronhitisa), dobijem koju linija temperature viška i eto ti za čas opet sumnje na Covid – 19! Tako jutrom i večeri.

Vrijeme je ručka, zamaskirat ćemo lica, uzeti maramice i put restorana, u četvrtoj grupi, kako bi za stolom bila po jedna osoba. Laktom stišćem dugme za dizalo (a sva dizala stara koliko i zgrada i rade s puno ispada). Vrata im se brže zatvaraju nego što se otvore, na zaustavljaju se u nivou već podignuto ili spušteno i do 10 cm. itd. Kako o dizalu ovisimo, ja (kao i svi drugi) utrkujem se s vratima, da čim brže pritisnem STOP dugme, maknem se on uđe s kolicima. Tako vježbam reflekse. Za sada sam brža. Ako dizalo nije u nivou, najprije se provozam kat više ili niže, kako bi se zaustavio ispravno. Čeka nas samo još jedna prepreka, na našoj strani su vrata s jakim patent-zatvaračem! Kažu, neki korisnik žalio se na propuh, pa su to „riješili“, iako mnogi starci nemaju dovoljno snage otvoriti ih.

Kakav kraj, nema kraja, a dalje izgleda ovako: guram vrata i blokiram ih s vatrogasnom bocom, razmaknem stolice i stolove u samoj blizini – vratim se dezinficirati ruke, onda prolazimo do našeg stola. Nije da nisam upravi Doma ukazivala na taj problem, pet godina govorim da treba promijeniti (osposobiti) barem veliko dizalo, a prije nekoliko mjeseci tražila sam to i pismeno. Nema novca, kažu. To su vam sitne radosti života u ustanovi, gdje ne bi smjeli imati takve prepreke, koje nam dodatno zagorčavaju život.

Neispravna dizala nam ograničavaju ionako ograničeno kretanje. Suprug se vozi električnim kolicima samostalno, ali uz ove teškoće, bez pratnje to ne može. Moram biti uz njega, da bi barem do restorana mogao doći, kao i drugi iz stambenog dijela Doma. Zar bi zbog pokvarenih dizala osoba u invalidskim kolicima (invalid dakle) trebala ležati na gerijatriji?! Sigurno ne! Na taj odjel dođeš, kad onemoćaš zbog starosti ili teških oboljenja zbog kojih ne možeš biti samostalan. Osobe u kolicima treba samo omogućiti pristup.  

Nastavljam pisanje nakon tri dana.

Danas je 20. 04. Prije tri dana ranije poslijepodne zovu nas u predvorje, došla ekipa za uzimanje uzoraka. Kažu – dođite odmah! Sišli, a u holu nastala gužva. Sav namještaj (sjedeće garniture, stolići i stolice) sklonjen i preokrenut naopačke. Ekipa u bijelome radi na terasi, blizu izlaza u dvorište. Jedna od uposlenica dijelila je krpene maske i pokušavala upozoravati na razmak. Uzaludan joj trud! Pola korisnika slabo čuje, slabo vidi i slabo se kreće. Živa gungula… i nakon oko 2 sata rada, potrošen materijal za uzimanje uzoraka. Mi ostadosmo za sutrašnji nastavak. 

Planirali smo poći u restoran na večeru, kao i inače, ali iza 17 sati lupaju na vrata i viču: - Večeraaa! 

Počela je raspodjela obroka po sobama. To znači još veća karantena, još strože mjere izolacije. Naravno da nešto nije u redu. U ogledalu vidim i svoje oči pune strah. Zbog događanja u objektu u Vukovarskoj ulici, te zaraženih u domu u Zagrebu (bez ikakvih simptoma), podignute mjere obrane od virusa! Obroke dobivamo u jednokratnim aluminijskim posudama s plastičnim jedaćim priborom. Ovih dana na posao treba stupiti druga smjena zaposlenika što je bila kod kuće, ali je testiranjem otkriveno da je jedna zaposlenica pozitivna na Covid-19. Do danas obrađen veći dio uzoraka i otkriveno kako je i jedna korisnica pozitivna. Svi zaposlenici što su radili u smjeni su negativni, nema posjeta, a korisnica se (po testu) zarazila?! Doista čudna situacija. 

Sutra ćemo, vjerujem čuti je li s ostatkom testova sve u redu. Treba slušati vijesti, ili će po neke od nas doći ljudi u bijelome. Takav pritisak i neizvjesnost kod mene uzrokuju oscilacije tlaka pa čak i podizanje koje linije temperature. Drugih simptoma nemamo, ali s ovim virusom se ne zna, pojavljuje se pritajeno pa dakle nitko nije siguran. Život nam je ispunjen ubrzanim događajima, a scenarij je kao u znanstvenoj fantastici koju inače volim gledati u filmu. Opet oči pune straha. O detaljima mi teško sada pisati, možda ću kasnije jednom… 

Ovih dana baš razmišljam, kako je čovjek posebno prilagodljiv i ima snage za izdržati svašta, tako će i ovo proći. Ljudi su izdržali strašne logore (tješim samu sebe), zarobljeništva i mučenja. Doći će kraj i borbe s virusom, s manje ili više ljudskih gubitaka, s manje ili više ekonomske štete. Život teče dalje, tko preživi pričat će. Neki već pišu priče proživljenog, ja ne mogu o tome sada, nedostaju mi riječi i mir.  

Treba proći vrijeme u kojem su oči pune straha. 

Po testovima – nismo zaraženi. Barem još neko vrijeme oslobođeni smo straha, a kako će teći dalje i kada ćemo odslužiti „zatvorsku kaznu“ nemam blagog pojma. Virus se baš namjerio na stare i one oštećena zdravlja. Diljem Europe i svijeta virus nađe put do starih i nemoćnih. Smrt mi nije nešto zastrašujuće, ali ovakav način iscrpljivanja i izolacije doista jeste. Ljudi umiru prirodno ali i od mnogobrojnih bolesti, za koje medicina nema lijek. Da nisam tu gdje jesam, izašla bih, kao i drugi povremeno u kraće šetnje i to bi puno pomoglo. Ovako, zbog mnogo ljudi u istoj zgradi pod ključem, mogu samo odgovorno i disciplinirano podnositi izolaciju. Sutra je novi dan, što će biti vidjet ćemo! Do 22.04. nema vijesti o zaraženima u našem objektu. Znači, za sada smo sigurni.  

p.s. što se sve događalo mjesecima kasnije, nadam se ispisati u drugim pričama ili pak romanu. Danas, kada ispravljam ovu priču, već je jesen (07.10.). Prije mjesec dana, a nakon trećeg zaključavanja, mi smo preselili (privremeno možda na duže od godinu dana) u jedan apartman za turizam u gradu. Slobodni smo, ali Corona pleše oko nas svom žestinom, danas zaražene 363 osobe. 

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.