srijeda, 21. listopada 2020.

Jelena Kaić | U bijeli svijet u crnu Afriku

 

Razgovor pripremio i vodio: Nikola Šimić Tonin


Jelena Kaić, rođena u Kninu 24.07.1988., magistar inženjer Agroekologije i majka dvogodišnjaka. Osnovnu i srednju školu (jezična gimnazija) završila u Kninu. 2011. godine upisala dodiplomski studij Prehrambene tehnologije na Veleučilištu Marko Marulić u Kninu i stekla titulu Stručna prvostupnica inženjerka prehrambene tehnologije te dobila Dekanovo priznanje za najviši prosjek ocjena u svojoj generaciji. Potom, 2013. diplomirala na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, studij Agroekologija smjer Mikrobna biotehnologija u poljoprivredi s najvećom pohvalom (summa cum laude).


Nakon završenog studija i višemjesečne neuspjele potrage za poslom u struci, odlazi i stvara karijeru van Hrvatske. Njena destinacija bila je zapadna Afrika, država Ghana. Svoju karijeru započinje 2015. godine radeći kao menadžer za razvoj posla i biznis konzalting na području zapadne Afrike na projektima u solarnoj energiji i asistirajući tvrtkama koje se žele etablirati na tom tržištu. U Hrvatsku se vraća 2018. godine i radi na povezivanju Hrvatske i zapadne Afrike u smislu plasiranja proizvoda i usluga te promjene percepcije prema tom tržištu.


Ima li nešto što nije rečeno u uvodu a rado bi ste da se kaže?


Oduvijek su me privlačila egzotična mjesta i avanture, a nakon filma o Dian Fossey, Afrika je bila «must see». Prvi odlazak u Afriku 2008. godine zbio se iz puke znatiželje i to zahvaljujući mom suprugu. Taj boravak je trajao 7 mjeseci. Naš drugi odlazak 2014. godine zbio se iz potrebe, potrajao 4 godine i pokazao se kao jedna od najboljih odluka u životu. Tamo se rodio i naš sin. 


Kada čitam Vaš biografski prikaz, rijetko uspješne žene, majke, supruge… i razmišljam o odlascima mladih, nameće mi se ona narodna: „Nije svako zlo za zlo.“ 


Upravo tako, u mom slučaju je zlo bilo za dobro. Mislim da nema ništa loše u tome da kao mladi budemo sanjari, hrabri i odvažni te upustimo se u neke nove izazove koji se zbivaju van granica naše zemlje. Lijepo je i kada se ti snovi ostvare i vratimo se, jer, vjerujte, naša zemlja, jedna je od najljepših na svijetu. Unatoč svemu, teško je ne istaknuti i problematiku koja nas tjera van, ponekad vise iz potrebe nego same želje, no moramo to promatrati kao nešto dobro. Ono sto možemo učiniti je biti dio društva koje stvara promjene na bolje i boriti se. Život je pun izazova i to je ono što nas pokreće.

 

Što je prevagnulo za otisnuti se u „bijeli svijet“, u „crnu Afriku“?


U isto vrijeme razočarenje u naš sustav i politiku te znatiželja i stalno traganje za novim i drugačijim. Čak i crna Afrika se činila svjetlija od svega u tom trenutku. 


Toliko je toga čarobnoga, nestvarnoga, suprotnoga od svega znanoga nam i na sam spomen Afrike. Što vi nosite trajnim iz Afrike?


-Osim svog sina, koji se rodio upravo tamo, nasmijana lica i bogatstvo nematerijalnog. Stalni podsjetnik kako je život upravo sada i uspomene vrijedne zlata. 


Koliko Vam je Afrika prirasla srcu?


Rekla bih beskonačno. Kada doživiš Afriku, ne možeš je se riješiti, postaje dio tebe. 


Sigurno imate anegdota, neobičnosti iz Afrike?


-Ima ih zaista dosta. Kako me posao vodio posvuda, od Ghane, Toga, Obale Bjelokosti, Burkine Faso, Benina, Nigerije pa sve do Moroka, Senegala i Gambije, imala sam štošta za doživjeti. Jedne prilike putujući na sjever Ghane, auto se pokvario i morali smo dalje nastaviti sa lokalnim prijevozom tzv. tro-tro-om, kombi za 6 osoba u kojem se inače vozi 15 osoba, koja životinja, najčešće koza i razni tereta poput velikih vreća punih yamma. Tako sam bila i prva bijela žena i to u hlačama u selu u kojem smo radili na projektu solarne farme, gdje su mi žene dirale kosu i ruke, čudom se čudeći. Moram spomenuti i ostajanje u sred noći na putu u glavni grad Gambije i to na području gdje se zbivaju česte pljačke, opet zbog auta i vozača, no ovaj put nije bio kvar već nedostatak goriva, a benzinske crpke nije bilo sljedećih nekoliko stotina kilometara. 


Kako ste se navikli na život-ritam Afrike?


-Prvih dva mjeseca je proces prilagodbe probave na mirise, hranu i način življenja. Zatim dolazi faza stagnacije tj. čuđenja te potom prave prilagodbe na ljude, jer su ti na početku svi isti, i pokušavaš nastaviti sličnim načinom života koji si živio u Europi, no sa jako puno kompromisa. Bio je to ipak dinamičan život, što poslovno, susrećući se sa mnogim državnim dužnosnicima, posjećujući razne konferencije, a isto tako susrećući obične ljude u svojim skromnim prilikama. No ono što je bitno, bilo je to svakodnevno divljenje toj različitosti. Visoka temperatura i vlaga tjera te stalno u klimatizirani prostor, pijesak u zraku koji na par mjeseci dolazi iz Sahare, tzv. harmattan zadaje ti poteškoće u disanju, no na sve se čovjek navikne, zar ne?! Tako ti i taj ritam Afrike postane normalan i uđe pod kožu. 


Na hranu?


-Uh da, hrana. Banku, fufu, jolof riža, kelewele…Osobno sam hrabra probati sve i svašta. Tako sam jela gulaš od zmije, pečenog krokodila te glodavca koji podsjeća na štakora. Vole jako ljutu i začinjenu hranu. Papričica habanero je kao kod nas vegeta, u svemu je ima. Najčešće se jede riba, piletina, jaretina, svinjetina jako rijetko. Od povrća tu su rajčice, luk, avokado, yam i cassava. A voća ima u izobilju, od ananasa, papaje, manga, lubenice, banana, ma svega i to jako jeftino. Hrana je lako dostupna i nije skupa. Lokalna. Ovi, njima egzotičniji, europski proizvodi su teško dostupni i jako skupi. Nije mi baš bilo do trešanja i mandarina. ☺ 


Mentalitet?


Drugačiji, no ne u potpunosti. Ono što me je zaista iznenadilo je normalnost kašnjenja, u smislu da je na sve sasvim normalno kasniti, pa ponekad i sat vremena. Valjda je uzrok tome način života koji i nije baš tako užurban kao kod nas. Dosta ljudi živi i radi na ulici, jer tu je promet i zbivanja, a oni u ruralnim dijelovima žive zaista bez puno pritiska urbanizma po svojim običajima i pravilima. Rekla bih da su često zadovoljni minimumom pa i ne čudi da se stvari sporije odvijaju. Biti poglavica ili kralj je prestiž koji se jako poštuje, muškarci se brinu o ugledu obitelji, a žene su uglavnom u ulozi domaćica koje nerijetko ne znaju engleski jezik koji je službeni npr. u Ghani. Emancipacija žena se počinje zbivati ponajviše u glavnim gradovima i kroz razne strane projekte gdje se potiče razvoj malih poduzeća i obrta. Utjecaj crkve je vidljiv na svakom koraku, a nedjelja je poseban dan kada se pjeva i pleše, tj. slavi Boga. Za taj poseban dan oblače se svečane raznobojne nošnje i nosi se hrana da bi se cijeli dan družilo, veselilo i razglabalo o svakojakim temama. Dakle, tu nismo puno drugačiji. Tu su i druge religije, popust muslimana kojih u Ghani ima 30%. Utjecaj zapada donio je puno dobrih stvari, poput tehnologije i poslovnih prilika no ima tu i nešto sto još uvijek začuđuje. Naime, žene se jako trude izgledati što svjetlije puti pa tako izbjeljuju kožu i nose perike, misleći da je to privlačnije od njihove prirodne ljepota koja je zadivljujuća. No, to je valjda trend koji je i kod nas prisutan, gdje se trudimo što više izgoriti na suncu. Ironično. Ono najbitnije što ih razlikuje od nas je pozitivna energija prisutna stalno. Unatoč očitom zaostajanju za svijetom, oni su ponosni i nasmijani, ritmični i raspjevani. Lako vas ponese ta pozitiva. Poslušajte malo nigerijskog glazbenika Fela Kuti i bit će vam jasno. 


Što su sve predrasude a što istina o Africi?


Predrasuda broj jedan je razmišljanje da je to gladni, siromašni kontinent sa neukim ljudima koji žive u kolibama. To je kontinent sa 55 država, kulturološki raznolik i bogat, budući vodeći poslovni i ljudski resurs, prepun poslovnih prilika, prirodnih resursa, turističkih te povijesnih destinacija. Raznolik u svakom smislu, od jezika, etničkih skupina, sa jako siromašnim ali i jako bogatim stanovništvom. Ghana, kao jedna od najbrže rastućih ekonomija na svijetu, zasigurno mijenja krivu predodžbu. Sigurno niste znali da mjesečni najam stana koji je u rangu sa europskim košta minimalno $3000, a plaća se na period od jedne do dvije godine. Kako si jedan prosječni Afrikanac sa plaćom od $100 može takvo nešto priuštiti, nikako. To je rezervirano za bogate Afrikance i bijelce koji dolje rade pa im tvrtke plaćaju smještaj. Tako nije luksuz imati vozača, spremačicu, pa i dvije, dadilju i svo osoblje koje ti treba i ne treba. Istina je također da ima dosta korupcije što na žalost usporava razvoj, ali i to se mijenja, i svijet to prepoznaje. Afrika je kolijevka čovječanstava, a vrlo moguće i budućnost sa trenutno najmnogoljudnijom mladom populacijom na svijetu.  


Kako bi ste opisali jedan dan običnog Afrikanca?


Ukoliko imaju sreću pa rade, ustajanje jako rano, oko 5 ujutro, budući da za odlazak na posao često moraju promijeniti 3-4 prijevozna sredstava. Zatim doručak, koji je gotovo isti kao ručak, kaloričan i zasitan. Što se tiče radne etike, nije idealno, ide na bolje. Mene je to osobno frustriralo do trenutka kada sam shvatila da je to jednostavno tako. Nakon posla se opuštaju uz pjesmu i ples sa svojim mnogobrojnim članovima obitelji. 


Kako oni gledaju na nas, jesu li prilagodljivi, skloni prihvaćanju novoga?


Ponekad mi se činilo da nas gledaju kao na neku superiorniju rasu, valjda prošlost još uvijek proganja, no ima tu i diskriminacije, svega se osjeti, što i nije za čuditi. Moram priznati da sam se iznenadila koliko su prilagodljivi i skloni prihvaćanju novoga, puno više od nas. Otvoreni su za nova učenja i suradnju. 


Jeste imali kakve susrete s divljim životinjama, to je strah koji svakoga nas obuzima na spomen Afrike?


Naravno, no ništa tako opasno kako mi zamišljamo. Neka vrsta majmuna živi pored ceste i možeš stati i hraniti ih, jako su miroljubivi. Zmije poput zelene mambe i pitona živjele su u neposrednoj blizini predgrađa i ponekad bi dolutale. Takva jedna jeziva situacija bila je u kući naših prijatelja kada se zelena mamba popela na krov i na sreću je, kako došla tako i otišla.  Na safariju sam imala bliski susret sa slonovima, no to je zaista bilo ugodno druženje uz ponekog komarca koji na svu sreću nije bio malaričar. 


Recite nam nešto o Vašem novome poslu.


Ni u naj luđim snovima nisam tako nešto očekivala. Kako volim putovanja i izazove ovo je za mene bilo ostvarenje snova. Sasvim nešto novo i drugačije za mene. Puno učenja, shvaćanja, upoznavanja poslovnog svijeta koji je za mene bio nepoznanica. Od želje za radom u znanosti poput nekog laboratorijskog miša do realizacije rada u menadžmentu i održivom razvoju. Rekla bih, pa i to je za mene. Kako bih inače posjetila više od 30 zemalja diljem svijeta i upoznala ljude raznih profila, rasa i boja, vjerojatno nikako. Od 2015. godine, tvrtka za koju sam počela raditi razvila se u tri do sada postojeće, a kako sam sada u Hrvatskoj, cilj mi je otvoriti podružnicu i povezati ta dva tržišta. WIP…(work in process)….a sada nam je i COVID nastupio…


Ima li nešto što Vas nisam pitao a rado bi ste odgovorili na to?


Da li žalim i za čim? ☺ Ni pod razno! To je Afrika, u isto vrijeme oskudna i velikodušna. Dužnik sam joj. 


Festival žitarica u Togu 


Na putu u Ghani

 




 

Mole, naconalni park u Ghani

Sastanak sa chief-om 





Žene iz sela Zini u Ghani




Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.