Emilia Novis | Meksički standoff sa žoharima

Pobjednička priča:
Nasmij me - Međunarodni natječaj za kratku priču do 1000 riječi 

***

              Život, ta velika zagonetka vrišti za mirom. Što je mir? Mir je u neizvjesnosti prokletstvo.

            Glingolijanci su bili u unutarnjem bunilu i u potrazi za životom – u potrazi za nekim kime bi mogli dijeliti svijet, nekim tko bi dao odgovor toj vječnoj tišini postojanja u samoći. Ti Glingolijanci, eh, Glingolijanci, taj plemeniti narod živio je i gostovao na velikoj gospi Glingol – jer vjerovali su da riječ „planet” nije politički korektna, budući da nije riječ o bilo kakvoj točci u svemiru, nego o mjestu gdje oni imaju čast da gostuju. Stoga nisu bušili niti obrađivali zemlju jer je svatko znao da gospu to boli i tako zabranili većinu oštrih predmeta (to je činilo mazanje tosta vrlo nezgodnim). Onda su i svi složno zabranili rat kako bi imali više vremena za intelektualni rad i time su uspjeli razviti kulturu i znanost. Tu odluku nisu nikada požalili, no, mora se reći, da ih je sav intelektualni rad i prividni mir učinio samo psihotičnima paranoicima za istinom – „jer kako je bilo moguće da sa svom tehnologijom nitko nikad nije vidio izvan zavjese postojanja i ugledao vanglingolijanca?” Zapravo, mora se reći da nitko „normalan” nije vidio vanglingolijanca.  Naravno da je svima poznato univerzalno značenje riječi „normalno” i da se može reći kako su luđaci koji su vidjeli te leteće tanjure i snimili te loše snimke, doista i bili luđaci. Ipak, njihova strastvena poruka je bila dovoljno jaka pa su se tako počeli  formirati prvi „alien” kultovi. Isprva vlada nije htjela ništa poduzeti jer je bilo dobro za gospodarstvo, no kada su kultovi počeli imati utjecaja na izbore, znali su da to ne može tako i da se nešto mora poduzeti. Kako bi spriječili kultiste i njihove gluposti jednom zauvijek, vlada je sad morala sama da pronađe prave vanglingolijance kako bi potvrdno mogla dokazati da su svi u krivu.

            Tako je onda njihov vođa – koji je imao samo formalno mjesto jer su znali da samo onaj najokrutniji i kojeg nitko ne voli želi biti vođa – veliki Glue-pan rekao svojim melankoličnim znanstvenicima „Zar još uvijek niste ništa našli?” i dugo su morali zanijekati, kada živi bili i vidjeli je došao dan kada ih je Glue-pan pitao i mali neuroastronom Cege-Jun odgovorio: „Evo, sad smo baš našli, osjetili smo svijest negdje daleko daleko u drugoj galaksiji. Njihovu gospu nazivaju Zemlja”

*

            Ekspedicija je odmah bila odobrena. Glingolijanac koji je imao čast u toj misiji bio je vješti Tok-Mak. Pripremalo ga se zadacima jezične inteligencije, tjelovježbom, memorijom i skoro bezkonačnim brojem antropoloških dokumentarnih snimaka koje su prikupljene iz promatranja te specije. Ti prikupljeni dokumentarci su išle uvijek u posljepodnevnim satima i trajali po sat vremena, a cjelokupni antropološki dokumentarni serijal išao je na nekoliko godina i stotinjak epizoda. Najčešće su to bili na turskom, indijskom ili španjolskom jeziku, no bili su uistinu korisni jer su uhvatili cijelo iskustvo te vrste – svu strast i sreća i tuga.  Sati pa sati učenja, slušanja, prisjećanja i promatranja. Konačno, na kraju se Tok-Mak osjećao toliko spremnim da nije vjerovao kako bi ga išta moglo iznenaditi. Eksperiment je bio spreman da počne, prvi kontakt je bio u procesu starta.

            Odlučeno je da se operacija odradi za vrijeme noći i to 3 sata ujutro u subotu navečer, kada  antropomorfna ispitana vrsta provodi vrijeme spavanjem, no taman mali ali dobar broj stanovnika plavog planeta je u to vrijeme na ulicama -- taman postojala izolirana skupina i moglo se savršeno prikupiti podatke.  Lansirali su svemirsku letjelicu. Istražitelj je preuzeo oblik kao jednog od njih radi neprimjetnog hodanja među njima te da se ne bi nikako ne bi uplašili ili zabunili s njim. Sve je bilo savršeno, stajao je  siguran u sebe i krenuo hodati ulicom tog novoga svijeta. Nakon kratkog hodanja je taman i uspio pogledati neke članove te specije (točno petero), koji su, čini su sprejevima bojali slova na okomitoj ciglastoj površini. 

            Zbunila ga je ta izvedba, no u sebi je mislio da je to zasigurno način kako ta specija komunicira među sobom i da je to ostavljanje poruka drugima. Prišao im je radi uspostavljanja kontakta, no, dobio je odgovor ili bolje reći naredbu od njih: "Koji ku*** gledaš to, de odjebi lik, si čuo? Razguli" 

            Iako još nije bio siguran s jezikom, shvaćao je što mu se reklo s tom porukom jer u treningu gledao puno njihovih dokumentaraca, u kojima glasno debatiraju, bacaju stolice  i zatrudne sa 16. Tako, udaljio se i shvatio da ako bi najbolje stupio u kontakt i uklopio se s domaćom vrstom te gospe, da i on mora početi crtati sprejem takva obojena slova. Kontaktirao je brzo brod i teleportacijom su mu poslali sprej dozu. Tok-Mak je zatim našao svoj slobodan zid i zadovoljno počeo, držeći se šablone, crtati slova koja je maloprije vidio: "oIo "

            U tom aktu ga je jedan antropomorf u tamnoplavoj uniformu s kapom upitao: "Ej, što radiš to?", a Tok-Mak je njemu s dobrom nadom odgovorio kao oni dobri antropomorfi od prije, : "Koji ku*** gledaš to, de odjebi lik" Možda ga je krivo shvatio, ali... ispalo je da su se ti tamnoplavi antropomorfi nazivali policajcima i da ga je jedan takav odveo u lisicama u ono što se zvalo pritvor. Budući da je stranca neuspješno pokušavao ispitivati i da je bilo kasno, ostavio ga je samog zatvorenog u sobi: „Može čekati do sutra” misli si policajac. 

            Kada se drugi dan vratio nije bilo ništa osim prazne sobe i male na papiru napisane poruke:

 

 "Tražili smo nekoga, ali ne Vas. 

Žohari, zato Vas nitko ne posjećuje! 

Pozdrav. 

CGJ , PKD, RAW, AM, TM"