Božica Jelušić | Gruntanje o gruntu

 

Gruntanje je duboko razmišljanje, a grunt je zemlja, seljački posjed, često naslijeđen od roditelja ili dobiven kao miraz. Moj jedini grunt je pisanje, literarni rad, prevođenje, pretakanje, muka i radost s riječima. Naravno da sam zabrinuta za svoj rad i svoj posao, kao i sve što se oko njega događa. Primjerice, primjećujem da ne volim "stvarnosnu poeziju", koja je trenutno u zamahu i prevladava u knjigama, časopisima i medijima. Ne nalazim u njoj ništa poticajno, ni jedno "zrno dražesti", ni jedan pomno razrađen osjećaj ili stanje. Čujem ritam, ponekad, i vidim bljeskovito neku zanimljivu sliku, no to je uglavnom sve. Dva dana kasnije, ne znam o čemu je pjesma govorila, ne mogu je prepričati, ni bilo kome preporučiti. Potonula je u dubine nesjećanja.Kao što će, mogla bih jamčiti, od ovih 30-tak "hiperaktivnih" objavitelja i stihoklepaca, za deset godina preostati maksimalno troje. U optimističnoj verziji.

Sve su mi te pjesme nalik jedna drugoj, bez obzira na autora. Napregnutost jezika, usiljeni i nagli obrati,mrvljenje trivijalija, šifre jasne jedino autoru, čine da na trenutak povjerujem kako je to pjesnički dobro i poželjno, osvježavajuće. Onda se sjetim "semantičkog konkretizma" i njegovih perovođa, koji su sve emotivno i spiritualno prognali i crnu pozadinu, gurnuvši svoje u prvi plan, a "drska atrakcija teksta" i doskočice, što gluplje to bolje, bile su zakon. Kao ona muha iz pjesme A. B. koja je "sletjela na prozor i posrala se", na cijelu poeziju kao takvu, pretpostavljam. Ali bili su to moćni i utjecajni pjesnici, odlično organizirani i samopromotivni. Ima o njima studija i disertacija, cijela jedna hrpa po arhivima i katedrama. Neki od njih bili su ministri, pokupili vijence i nagrade, drmali scenom. Danas bi valjalo raspisati nagradu, ako i jedna osoba u Hrvatskoj zna i jednu njihovu pjesmu, ako se utješila njome, nadahnula, ohrabrila, potaknula na repliku. Bila bi to, slutim, jako naporna potraga.

Jer eto, takva je sudbina talenta: Jedan je Dragojević, Slamnig, jedan Sever i jedna Žagar, a iz njihova "modla" izašle su bezbrojne kopije. Za čitatelja koji još uvijek slijedi svilene poetske barjake, kupuje knjige, prepisuje pjesme za neke prigode, traga po internetu, vidi vraga, ostat će Parunica, Krmpotićka, Desanka, Dara Sekulić, Davičo,Golob, Slamnig, Kaštelan, Pavlović, Mihalić, Arsen, Paljetak. Onih "prvih deset", ispod čijih naslova odjednom "oživi" cijela pjesma posvojena u mladosti, a koju smo spasili kroz životne bure i oluje i prozaične momente postojanja. Uzalud svi ti doktorati, studije, rasprave, pravci i njihovi nazivi, ako na poetskom gruntu nije izrasla ni jedna ljekobiljka ili voćka koja daje plod gladnom prolazniku.

Kao što smo to već jednom rekli i naslovili: POEZIJA MORA SJATI. A mogli bismo dodati: I HRANITI DUŠE U DOBA NELJEPOTE. Inače, strugat ćemo zagaravljene lonce i dalje, tražeći ostatke kaše, žganaca i krumpira, dok se bljutavi hamburgeri, brzogrizi i kerefeke nude na štandu maltene besplatno. U ogromnim količinama. I čovjeka od njih kad tad mora zaboljeti želudac.