Dječaci su se šuljali do moje uvale, promatrao sam ih kroz naoko zatvorene škure; drača im je bila saveznik u pustolovini, skrili bi se iza svakog, i najskromnijeg grma, kao da je prava vojnička barikada, svoje su male glave nateretili granjem i lišćem, netko im je negdje, čini se, pokazao fotografije kamuflaže, obojica su u desnoj ruci nosili štapove dostojne čobana; takve su malene spodobe svakoga dana oko podneva navraćale u moje kamene dvore. Na ulazu u moju valu, na velikom kamenu suhozida koji ju okružuje, našli bi teću s dva, tri frigana cipla, oradom ili manulama, kako koji dan, nešto kuhane blitve iz vrta, a koji put i koji krumpir. Kad bi bili blizu, kad bi šuštanje kroz draču i toptanje čizmama po kamenju najavilo i gluhima njihov dolazak, ja bih zahrkao dovoljno glasno da dječaci utvrde da i danas spavam i da nisu u opasnosti u svojoj borbi za ručak. Čizme koje su nosili bile su prave buce za zimu, s krznom iznutra i gumom izvana, zasigurno dobre za snijeg i zimu, ali, čini se, i za naš kamenjar u ljetne dane. Mlađi je dječak bio stasa koji je jamčio herkulovsku pojavu kad izraste u mladića, kosa mu se zavijala i izvijala u svim smjerovima svijeta, svaki je pramen tražio svoju istinu (valjalo bi im ipak znati da je istina uvijek samo jedna, a ljudi su ti koji ju iskrive), oči su mu bile dva dugačka proreza koja svijet vide kratkoročno, ovoga časa, ali sa svim njegovim jasnim i onim skrivenim dijelovima koje tek oštri umom mogu sastaviti u cjelinu, a on je bio jedan od tih mudraca još za djetinjih dana.
Stariji je dječak bio duži u svemu: dužih nogu, ruku, trepavica toliko dugačkih da nije velike pameti onaj tko mu preblizu stoji i čeka da ga ubode igla ponad dječakovih očiju, kose teške i duge da mu nije trebala kaciga kad bi u kakvu bitku krenuo. Sva ta njegova dužina bila je i tanana, noge su ga vodile kao dva štapića, ali prevario bi se onaj koji bi ih htio slomiti ili podmetnuti pred njima prepreku, noge su te spretnošću lisice zaobilazile nevolje, čvrstoćom trstike pristajale uz svaku poteškoću, a na putu su ih vodile oči lukavca koji uvijek znade kako pravo do svojega cilja.
Sustav je pokleknuo pod opsadom virusa svih vrsta, ne postoji vojska ni oružje kojom bi čovjek obranio svoj način života od zrakom-strujajućih čestica boleština koje uz čovjeka prianjaju poput ljubavnika uz svoju dragu, ljubomorno ga štiteći od svih pokušaja izlječenja. Moglo se živjeti, ali ne kao do sada. Homo erectus je hitro trebao preći u stadij Homo solusa, samoživućeg i samodostatnog. Prilagodba je mnoge zatekla, zakočila i iz životnih tračnica izbacila, mene nije uspjela pomesti jer je moj život već bio svijetli primjer samotnog čovjeka koji drugima ne može prenijeti virus jer s drugima gotovo uopće nema doticaja. Bio sam primjer iz udžbenika, kako opstati i postati virus-free! Volio sam ljude, volio sam i djecu, ali život je htio da izgubim svoju Mariju i prije nego li sam ju uspio ljubiti kako je to zaslužila i da me naš sin jedinac ne želi za oca, osamio se na planini i ugodnije mu je uz medvjede nego uz ljude, ali možda i nije drugačiji od mene jer meni su često ribe i stanovnici mora draži od ljudi. Kada je bio dječak, živjeli smo u gradu, radio sam u informatičkoj firmi i čeznuo za širinom prostora, vremena, dana, srca… sve me je u gradu gušilo! Činilo se kao da sam zatvoren u kalup koji mi nije pristajao. Kad bi mi bilo baš teško, popio bih više no što je bilo pametno odraslome čovjeku s ljubljenom ženom i malim djetetom – za jednoga od takvih dana, kada sam gledao u kamen i zavidio mu na miru, došao sam kući s posla i zbog nekakve dječje gluparije ošamario svojega dječaka. Vrlo brzo izgubio je sluh na desno uho i trajno mu je oštećen vid na desnom oku. Šamar više nije bio samo to, izlio se u srce i ostao tamo kao trajno sjećanje na neispunjene želje za ljubavlju i nježnošću, moj je dječak izrastao u čovjeka sazdanog od straha. A ja sam od svijeta i grijeha pobjegao u svoju uvalu i uhvatio sam se stvaranja iz kamena i drveta. Zidao sam suhozide, pećine i kuće od kamena, pretvorio sam svoju uvalu u kameno carstvo, Marija je kratko bila uz mene i pratila moje napore da oživim kamen, kad već nisam uspio izgraditi duh svojega djeteta. Otišla je s morem i jugom, kao da je otplivala, odnijeli su ju valovi tuge.
Dugo nije bilo nikoga u susjedstvu. Kilometar od mene stijene su oblikovale uvalu koja je čekala svojega osvajača, nekoga da ju otkrije i proglasi domom. Mladi je čovjek počeo dolaziti iznenada, prvo sȃm, a poslije i s drugim mladićima; krčili su draču, vadili kamenje iz tla, tim istim kamenjem i mladenačkim zanosom zidali su jednokatnicu. Nakon zime i bure koja je muškarce u ovim krajevima tjerala u zakutke dvorišta i prikovala ih uz karte i piće, na stijeni ispod Velebita i pored mora, iznikla je iz kamena i znoja kuća dostojna postati domom. Mladi je čovjek u proljeće došao s obitelji, promatrao sam ih s barke dok sam dulje no inače na pramcu čistio vrše: žena duge crne kose, ruku ispunjenih zagrljajima dvojice dječaka, malenih i nejakih, krotila je krš i pretvarala ga u Eden, u njemu je htjela odgojiti svoje dječake u muževe nježne, ali snažne, osjetljive na svijet oko sebe, ali čvrste. Dječaci su rasli i postajali dio mora i kamena; s ocem su bacali mriže i vrše, s majkom tražili šparoge i osvajali, u svojim dugim šetnjama, velebitske obronke i vrhove. Njihov je otac još uvijek odlazio u grad, na škver, raditi. Jednoga je dana na škveru ostavio svoj polet i zanos, ljubav za obitelj i život, i došao doma u tuđem liku i s tuđim duhom: njegovo je tijelo ostarjelo u jednome danu, oboljelo na svim razinama duha i tijela, napao ga je najgori od sviju virusa što su se okomili na čovječanstvo, dehumarona, zvali su ga. Pogađao je bogate duhom i željom za stvaranjem, uništavao ih poput zvijeri, a zatim prelazio na njihove najmilije. Majka dječaka položila je muža u zemlju, poljubila svoje dječake i legla pored njega, uskoro se i sama pretvorila u humus. Srećom, virus je djecu zaobilazio. Uskoro su u kući na kamenu dva dječaka ostala sama, i dalje sam ih, dok sam čistio vrše na pramcu, promatrao i bojao ih se, dvije su klice života bile napuštene, sve što su trebale bila je ljubav kojom nije ostao nitko da ih zalije, a najbliži izvor bio sam ja. Bojao sam se i skrio među svojim kamenim zidovima.
Bližilo se podne i već sam se pripremao na susret s dječacima; naše se druženje, koje to nije bilo, uvuklo u moj samotni svijet kao ritual oko kojega su bile usmjerene sve radnje koje mu prethode i koje ga slijede. Zorom bih ustajao, dizao mriže što sam ih večer prije bacio, skupio bih darove mora ako ih je bilo. Na plinskom kuhalu pripremio bih ručak, uvijek je to bila riba i povrće, pristavio bih ga na zidu u jedno te istoj teći, skrio se u kuću i čekao dječake. Toga su podneva dječaci došli kao i svakoga dana, u opremi koju su namijenili za lov na kuhanu i serviranu im hranu, ali ponašali su se još čudnovatije no inače. Nešto su sa sobom donijeli i, umjesto da uzmu hranu iz teće, oni su u njoj nešto ostavili i odšuljali s istim šarmom. Ovaj put ja sam se šuljao, prišao zidu i pronašao poklon; dječaci su donijeli nespretno očišćenu i skuhanu, vjerojatno i dalje žilavu, mirisnu i još uvijek toplu hobotnicu. Osmijeh mi je pobjegao ravno iz srca, radovala me pažnja ovih dječaka, istovremeno sam i strahovao za njih jer su postajali hrabriji, upuštali se u lov i u sve ono za što im je trebalo vodstvo, ruka odraslih, a ponajviše, boljelo me na to misliti, ljubav.
Te večeri zapuhalo je jugo, nisam se spremao isploviti barkom, nije bio dan za to. More je divljalo i davalo oduška nagomilanoj energiji, promatrao sam kako silovito pleše i poželio da moja Marija sjedi uz mene, gleda more i sanjari o bonaci. Iz misli me prenuo čamac kojega je more nosilo i vrtjelo; isprva se čamac činio praznim, kao da ga je more otkinulo od obale i odlučilo odvući sa sobom, ali on to nije bio, u njemu su dva dječaka veslima pokušavala dobiti bitku s morem, smiriti neukrotivo svojim neiskusnim rukama i tijelima manjim od vesala. Skočio sam u svoj čamac, upalio pentu i kontra svemu zaputio se do dječaka; barka je već bila dobrano napunjena vodom, a njihova preplašena lica okupana morem, znojem ili suzama, možda svime pomalo. Dao sam im ruke i pomogao da pređu na moj čamac, njihov sam privezao uz svoj i strelovito pojurio prema obali. Dječaci su sjeli jedno uz drugo, gledali čas mene, čas more, čas u pod. Pristali smo uz obalu i privezali svoje brodice.
–Ja sam barba Duje. Jednom sam poznavao dječaka s kojim nisam uspio ostati prijatelj. Mogu li biti vaš prijatelj?
Dječaci su mi potrčali u zagrljaj, bio sam njihov odavno, a oni moji, samo sam nakratko zaboravio na ljubav – podsjetila me moja Marija, podsjetilo me more, podsjetili su me dječaci.
–Ti već jesi naš prijatelj.
Sutra je dan započeo drugačije, bez rituala. Svijet je opet postao igra i otkrivanje, učenje i radost. Sutra je moj život ponovno započeo.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.