Dječaci su se šuljali do moje uvale, promatrao sam ih kroz naoko zatvorene škure; drača im je bila saveznik u pustolovini, skrili bi se iza svakog, i najskromnijeg grma, kao da je prava vojnička barikada, svoje su male glave nateretili granjem i lišćem, netko im je negdje, čini se, pokazao fotografije kamuflaže, obojica su u desnoj ruci nosili štapove dostojne čobana; takve su malene spodobe svakoga dana oko podneva navraćale u moje kamene dvore. Na ulazu u moju valu, na velikom kamenu suhozida koji ju okružuje, našli bi teću s dva, tri frigana cipla, oradom ili manulama, kako koji dan, nešto kuhane blitve iz vrta, a koji put i koji krumpir. Kad bi bili blizu, kad bi šuštanje kroz draču i toptanje čizmama po kamenju najavilo i gluhima njihov dolazak, ja bih zahrkao dovoljno glasno da dječaci utvrde da i danas spavam i da nisu u opasnosti u svojoj borbi za ručak. Čizme koje su nosili bile su prave buce za zimu, s krznom iznutra i gumom izvana, zasigurno dobre za snijeg i zimu, ali, čini se, i za naš kamenjar u ljetne dane. Mlađi je dječak bio stasa koji je jamčio herkulovsku pojavu kad izraste u mladića, kosa mu se zavijala i izvijala u svim smjerovima svijeta, svaki je pramen tražio svoju istinu (valjalo bi im ipak znati da je istina uvijek samo jedna, a ljudi su ti koji ju iskrive), oči su mu bile dva dugačka proreza koja svijet vide kratkoročno, ovoga časa, ali sa svim njegovim jasnim i onim skrivenim dijelovima koje tek oštri umom mogu sastaviti u cjelinu, a on je bio jedan od tih mudraca još za djetinjih dana.