Vedrana Đurđević | Dođe tako... novi život

Dođe tako...iz vedra neba, netko. 

I sve što je bilo prije više nije važno, 

Od tog trenutka postoji samo to i sada.

I sve stane u jedan sramežljiv pogled i čvrst stisak ruke.

Tog trenutka se uvjeriš da nije laž kad kažu, 

svoju osobu po očima prepoznaš. 

Uvjeriš se i da se duše tako slučajno, a savršeno uklope, 

Jer sada znam da naše jesu. 

Odlučile su da budu saputnice ka vječnosti. 

I svakim korakom sve su bliže raju.

I ako nisi primijetio, reći ću ti,

nebo tog dana je bilo drugačije, 

Kao da je u njegovom horizontu bila smještena čitava galaksija. 

I vazduh je posebno mirisao. 

I od tog dana sve ljepše miriše, milo i toplo.

Ako odlučiš da privežeš ruke uz mene,

Onda vrijeme više neće imati značenje,

I sve što je nekada bilo važno izgubiće vrijednost.

Smisao će biti samo priljubljene usne, 

isprepleteni prsti,

Tijelo uz tijelo. 

Dok nam se u dodirima rađaju radosti,

Nebo će dozvoliti da zaboravimo patnje,

Da nadopunimo praznine

I daljine...

Od tog dana ništa neće biti isto.

Od tog dana znala sam da smijem da te volim, jer si stvaran.

Zbog slobode da postojim i pred tobom budem ogoljena do srži.

Od tog dana i tišina je dobila smisao.

I znala sam da sam na pravom mjestu,

Tu sam...

Da te udahnem, kao svjež planinski vazduh.

Prvu jutarnju rosu. 

Dok mi se u stomaku nadmudruju leptiri,

Otimaju slučajni uzdasi i osmijesi.

Od tog dana više ne brojim dane, samo poljupce.

Od tog dana samo želim...

Da me budiš sa prvim jutarnjim suncem,

Da se kupamo u mjesečini i nebom prosutim zvijezdama. 

Da svaka kapljica kiše bude naše skrovište od buke.

Da se iznova i iznova gubim u beskraju tvojih očiju.

Da te volim.