subota, 5. rujna 2020.

Matija Brcković | Doba skorojevića


Što kad umre starac koji peče kestenje? Zadnjih je godina počeo dolaziti nešto ranije. Vjerojatno jer je njegova Milka napustila životnu pozornicu. Tako sam barem čuo od  prolaznika što bi često navraćali po vrećicu ljudske topline. Nije njemu do novca već se inati hladnoći u svom starom trošnom kaputu pod kojim bezuspješno skriva dobrotu, prkosi joj starim drhtavim rukama koje prebiru svaki kesten, i o svakom brine kao o djetetu. I svakom paru udijeli koji kesten više, ponesen čarolijom koju sa sobom donosi zrela jesen.

Što kad umre dimnjačar? Nema ga već dugo. Njegovo lice pamtim još od djetinjstva. Djelovao mi je poput nestvarnog bića koji iznenada bane na dvorišna vrata. Nisu posao garave ruke i prljavi obrazi. To je poziv koji ne može svatko osjetiti. S bjelinom bi prijateljevao tek maleni blokić u koji je upisivao obiđena kućanstva ili dimnjake koje je očistio. I tata je volio tog vižljastog i vitog lika koji je osim sajle sa sobom donosio i dozu mističnosti. Otišao bi kako bi i došao, fućkajući. Nerijetko i bez novca, kao da ga se sve to ne tiče.

Što kad umre strikan? U posljednje vrijeme teže hoda i skromnije govori. Narodni je mudrac, seljak opće prakse, hodajući katastar. Gotovo da nema puta koji nije prehodao, čovjeka u široj okolici  kome ne zna porijeklo i rane koju nije izliječio rakijom. Poznaje svako drvo i šumski prijevoj odavde do Papuka. Pojavi se niotkuda, ravno meni iza leđa i galamom spriječi katastrofu koju sam zamalo prouzročio, nerijetko i tata. Zatim tiho nestane, i vidim ga kako veselo korača u zeleni raj prepun maslačka, baš tamo gdje i pripada.

Što kad umre pjesnik? Sve ih je manje i slabije pišu. Vječni sanjari, prljave bitange čistih srca. Vidim tek nekog na trgu kako uz gitaru pjeva balade. Nevoljko izvodi one najslavnije da napuni tuđu, a ne svoju dušu. Nije njemu do novčića koje škrto bacaju već do ljubavi koja puku treba. On kraj nje prolazi i ne osvrće se, ne čuje note koje rišu baš njegov život. Ne tiče ga se ni lijepo ni plemenito, tek cifra u polegnutoj torbi. Ali pjesma, ona se čuje i dalje. Unatoč. Usprkos. 

Umrijet će i čovjek.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.