utorak, 8. rujna 2020.

Kitana Žižić | Zvoni! Ovog puta na mojim vratima



Sredina ljeta. Pakleno vruće. Spremam se za Hvar i Bol, gdje ću provesti veliki dio godišnjeg odmora. Radujem se dok se bliži dan odlaska, jer sam poprilično umorna od posla.

Skoro će podne. Nedjelja je a ja doma. U Splitu sam rijetko odlazila na plažu, jer to jednostavno nije bilo to. Tko se navikne na prozirnu čistoću mora u hvarskim uvalama i na bolske plaže Zlatni rat i Martinica, koje su satkane od oblih, bijelih oblutaka, teško nalazi prihvatljiv surogat.   

Taman sam otvorila hladnjak da uzmem potrebne namirnice za ručak, kad me trglo zvono na vratima. Ne očekujem nikoga. 

Ne otvaram odmah. Mama nas je dobro poučila oprezu. Virim, a kad to ne pomaže, malo odškrinem vrata uz korištenje krakuna. 

Začuđeno gledam u zgodnog mladića otprilike mojih godina, meni skroz nepoznatog. Oko dvadeset i četiri, možda godinu ili nekoliko više. Loša sam u procjenjivanju godina. Prije nego otvorim usta, on se slatko osmjehne uz blagi naklon. Da nije žurno uslijedilo predstavljanje, mislim da bih mu hitro zalupila vrata pred nosom. Privlačnosti usprkos!

Ne sjećam se više njegovog imena, ali kad mi je rekao da ga šalje moj dragi prijatelj i naveo puno točnih pojedinosti o njemu, bila sam umirena te ga propustila unutra.

Zajedno su služili vojni rok i postali dobri prijatelji. Kad je spomenuo da namjerava posjetiti rođaka u Splitu, Vladimir mu je dao moju adresu i zamolio ga da me svakako obiđe i pozdravi. Poslao mi je i mali poklon. Pitar pun minijaturnih egzotičnih kaktusa. To mu je bio hobi te ih je s ljubavlju uzgajao. 

S njim sam održavala prijateljsku vezu putem pisama nakon upoznavanja u Beogradu, jer nas je povezivala ljubav prema pisanoj riječi. U to se ubrajalo i pisanje dugih, nikad dosadnih pisama. Lijepa vremena. Progutao ih je zaborav, nažalost. 

Naloženi pozdrav pretvorio se u dugo čavrljanje. Pričali smo o svemu i nastavili nakon ručka. Tema je bilo mnogo, ali valjda to može tako između praktički dvoje neznanaca, od kojih oboje vole brbljati. Ili je stvar u prepoznavanju onoga, tko te može razumjeti, a i nije odmogla poveznica u liku zajedničkog prijatelja.

Kasnije sam shvatila da sam super došla mom nenadanom posjetitelju, jer mu je bilo potrebno nekome se povjeriti. Uvijek sam znala dobro slušati. Bolje da drugi priča, nego da sama moram smišljati razgovorne teme. A što je još važnije, trudim se ne osuđivati. I shvatiti.

Da ne bude samo posjetitelj, nazvat ću ga Marjan. Od svoje osamnaeste godine volio je Katarinu iz Osijeka. Kad je imao dvadeset i jednu, zaručili su se. Nisu to bile službene zaruke, nije još bilo upoznavanja roditelja, već su jedno drugom obećali vjernost. Čekat će ga dok ne odsluži vojni rok. 

Kad se vratio, upoznao je njene roditelje. Određenog dana je sa svojim roditeljima i bratom otputovao iz Đakova u Osijek. Trebalo je Katarinu isprositi i dogovoriti se oko vjenčanja.

Jao njemu! Kad su ga predstavili mlađoj sestri Željki ili obrnuto nju njemu, svijet je stao. Bolje i to nego nečije srce. Što je svatko od njih vidio u očima onog drugog, ostali još nisu ni slutili, ali oni su znali. Vidjeli su ljubav, koja neće pokleknuti ni pred čim.

Mnogima se tada smračilo, ali ništa se nije moglo izmijeniti. Da li je to ta ljubav na prvi pogled?

Kakva je onda bila ljubav između Katarine i Marjana na puno više pogleda? S pojavom Željke pretvorena u hrpicu praha, kao da je nikad nije bilo. To su ta mladenačka lutanja, prolazne zaljubljenosti, iluzije i tlapnja.

Sve su naljutili i od svih bili osuđivani. Ustrajni u svojoj odluci napustili su obitelji i otišli u Zagreb odlučni da uspiju.

Premda mi je Marjanovu priču bilo teško srcem prihvatiti, pa ni umom, poželjela sam mu sreću u ljubavi i daljnjem životu. Nikad ga više vidjela nisam, a kako se ubrzo prekinulo i dopisivanje s Vladimirom, nisam imala koga pitati. I kaktusi su uvenuli.

S ovakvom pričom nisam se susrela prvi put. Na Paklene otoke sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, naselio se zaljubljeni mladi par iz Mađarske. Imre se na sam dan vjenčanja predomislio i pobjegao sa sestrom nesuđene mladenke. Detalje ne znam, kao što ne znam što bi im se dogodilo da su ostali. 

Ona je bila vrlo lijepa, a on ne baš naočiti dugonja, ali vrlo duhovit i dobar čovjek. O njihovoj ljubavi snimljena je i dokumentarna emisija, koja se emitirala na Radioteleviziji Zagreb. Mislim da su još živi i da se istinski vole.   

Meni se to nije moglo dogoditi. Ako je sestrin, prijateljičin ili neke druge bliske osobe momak ili muž, makar bio lijep kao Marlon Brando nekada, za mene ne postoji kao poželjni muškarac. Bilo bi isto kao da je uškopljen i ja to znam.

___________________________________________________ 

MANJE POZNATE RIJEČI:
  1. Krakun           znači       sigurnosni lanac na vratima;
  2. Pitar               znači       žardinjera za cvijeće;








Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.